Kada je u ljeto 2025. godine presuda Suda BiH protiv Milorada Dodika postala pravosnažna, a CIK mu potom oduzeo mandat predsjednika RS-a, činilo se da je prvi put u postdejtonskom periodu jedna domaća pravosudna odluka okončala karijeru najuticajnijeg političkog aktera u zemlji. Međutim, zbog međusobnog prebacivanja odgovornosti između institucija koje je trebalo da jasno definišu doseg te presude, Dodik je zadržao mjesto predsjednika SNSD-a, a s njim i poziciju s koje je nastavio usmjeravati politiku entiteta. Istovremeno, težište njegove političke borbe sve se više pomjeralo izvan zemlje, gdje je, u trenutku kada su mu se tradicionalni kanali zatvarali, novog saveznika pronašao u Izraelu.
Dodik u sferi suptilnog izraelskog utjecaja
Sama presuda nije značajnije narušila savezništva koja je Dodik izgradio još tokom ranijeg testiranja granica ustavnog poretka. Bitnija promjena na vanjskopolitičkoj sceni dogodila se tek u aprilu 2026. godine, porazom Viktora Orbana na parlamentarnim izborima u Mađarskoj, čime je Dodik izgubio jedinog zaštitnika unutar evroatlantskih struktura i kanal kroz koji je godinama amortizovao pritisak iz Brisela. Preostala dva bliska saveznika, Beograd i Moskva, tu prazninu nisu mogli popuniti, jer nijedan od njih nije imao pristup centrima odlučivanja kakav je Budimpešta osiguravala kroz članstvo. Upravo u tom kontekstu savezništvo s Izraelom, koje je nakon presude dobivalo novu dimenziju, za Dodika je značilo mnogo više od puke zamjene za izgubljenog saveznika. Vidljivi vrhunac tog zbližavanja uslijedio je u septembru 2026. godine, u jeku predizborne kampanje, kada je izraelski ministar za dijasporu Amichai Chikli u Banjoj Luci prisustvovao otvaranju kancelarije Privredne komore Izraela, a Dodik u svega sedam dana dva puta otputovao u Izrael, gdje ga je primio i Benjamin Netanyahu. Ipak, pravu težinu tom savezništvu davala je činjenica da Tel Aviv raspolaže drugačijim i mnogo suptilnijim oblikom moći od Budimpešte, čiji se uticaj svodio na članstvo i formalne mehanizme odlučivanja.
Prve konkretne rezultate te suptilnije moći Dodik je dobio upravo u Washingtonu. Krajem 2024. i početkom 2025. godine Republika srpska je potpisala ugovore višemilionske vrijednosti s dvije firme koje su se u SAD-u registrovale za zastupanje njenih interesa, a iza kojih stoje lobisti s dvojnim, izraelsko-američkim, odnosno izraelsko-kanadskim državljanstvom. Tim ugovorima, između ostalog, predviđeno je uspostavljanje dijaloga s Trumpovom administracijom, ukidanje sankcija i preispitivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, s posebnim naglaskom na ulogu visokog predstavnika, dok je jedan od njih kao cilj izričito naveo i ukidanje same te institucije. Imajući u vidu da je Dodik pred Sudom BiH osuđen upravo zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika, nije teško zaključiti zašto je provedba tih ugovora za njega bila od vitalnog značaja. I doista, već u oktobru 2025. godine američko Ministarstvo finansija ukinulo je sankcije Dodiku, a u maju 2026. godine Christian Schmidt podnio je ostavku na mjesto visokog predstavnika, a njegov nasljednik do danas nije imenovan. Iako ne postoji direktan dokaz da su te odluke donesene kao rezultat lobističkog angažmana, ostaje činjenica da su ciljevi formulisani u tim ugovorima ubrzo ostvareni gotovo onim redom kojim su i navedeni.
Izrael u tuđim dvorištima
Naglo izraelsko interesovanje za Dodika i Balkan ne može se posmatrati kao izolovan potez ograničen na bosanskohercegovački politički kontekst. Riječ je o mnogo širem vanjskopolitičkom zaokretu, koji se vremenski podudara s periodom u kojem je Izrael počeo gubiti podršku na koju je decenijama mogao računati. Kako su se reputacijski gubici akumulirali, a pritisak vlastitih javnosti primoravao lidere tradicionalnih saveznika da se sve otvorenije distanciraju, prostor za djelovanje u prijestonicama koje su godinama predstavljale oslonac izraelske vanjske politike postepeno se sužavao. Izrael je u novonastalim okolnostima, umjesto pokušaja povratka izgubljenog povjerenja, sve agresivnije napuštao usklađenost s nekadašnjim saveznicima i počeo tragati za akterima dovoljno marginalizovanim da mogu ponuditi bezuslovnu odanost. U takvoj računici Dodikova bezizlaznost prepoznata je kao politički potencijal.
Izrael je sličnim obrascem i u drugim regijama pokazao spremnost na sukob s organizacijama koje polažu pravo na uređivanje vlastitog dvorišta. Gradeći odnose s lokalnim akterima mimo platformi kojima ti akteri formalno pripadaju, krajem decembra 2025. godine potpisao je zajedničku deklaraciju o uspostavljanju punih diplomatskih odnosa sa Somalilandom. Time je postao prva članica UN-a koja je priznala nezavisnost te teritorije, što je Somalija okarakterisala kao teško narušavanje vlastitog suvereniteta, a Afrička unija kao prijetnju svome poretku. Na te reakcije Izrael se nije obazirao, pa je nepune dvije sedmice kasnije ministar vanjskih poslova Gideon Sa'ar doputovao u Hargeisu kao prvi izraelski zvaničnik u otcijepljenoj republici, nakon čega je imenovan i prvi izraelski ambasador u Somalilandu. Isti ministar našao se nekoliko mjeseci kasnije i u središtu diplomatskog spora s BiH. Kada je u junu 2026. godine primio članicu Predsjedništva BiH Željku Cvijanović, iza sagovornika je stajala isključivo zastava RS-a, zbog čega je Ministarstvo vanjskih poslova BiH Izraelu uputilo protestnu notu, ocijenivši taj čin kršenjem diplomatskog protokola i nepoštivanjem suvereniteta države. Bilo formalnim priznanjem, bilo simboličkom gestom, Izrael je tako pokazao da ne preza od zadiranja u tuđe dvorište ni onda kada je riječ o suverenitetu, pitanju koje je i na Rogu Afrike i na Balkanu najosjetljivija tačka regionalnog poretka.
Izrael između evropske desnice i dijaspore
Obračunavajući se s postojećim poretkom, Izrael je u vlastitoj vanjskoj politici u prvi plan stavio narativ o sebi kao „prvoj liniji odbrane od radikalnog islama“, koji se pokazao posebno funkcionalnim u zbližavanju s evropskom radikalnom desnicom. Još u februaru 2025. godine Gideon Sa'ar naložio je diplomatskim predstavništvima da uspostave formalne kontakte s francuskim Nacionalnim okupljanjem, španskim Voxom i Švedskim demokratama. Istog mjeseca Netanyahuov Likud dobio je status posmatrača u grupaciji Patriots for Europe, kojoj pripadaju Orbanov Fidesz, Nacionalno okupljanje, Wildersova Stranka za slobodu i Vox, čime je odnos prvi put dobio strukturu na nivou političkih porodica. Takva savezništva izazvala su zabrinutost ne samo u evropskom političkom mainstreamu, koji te stranke decenijama drži na distanci, već i u velikom dijelu jevrejskih zajednica u dijaspori, s obzirom na to da su iste stranke godinama bile optuživane i za antisemitizam.
Tako je došlo do paradoksalne situacije u kojoj su konferenciju o borbi protiv antisemitizma, koju je u martu 2025. godine organizovalo izraelsko Ministarstvo za dijasporu i borbu protiv antisemitizma, upravo zbog učešća predstavnika evropske radikalne desnice bojkotovali glavni rabin Velike Britanije, čelnici Međunarodne alijanse za sjećanje na Holokaust i njemački zvaničnici zaduženi za tu oblast, dok se među pozvanim gostima našao i Milorad Dodik. Nekoliko mjeseci kasnije isti resor, na čelu s Amichaijem Chiklijem, ministrom koji će godinu kasnije doći u Banju Luku, u Izrael je pozvao i Tommyja Robinsona, osnivača Engleske odbrambene lige i jednog od najspornijih aktera britanske političke scene, čije je putovanje, prema Robinsonovim riječima, finansirala izraelska vlada. Poziv je izazvao oštru osudu Odbora zastupnika britanskih Jevreja, glavnog predstavničkog tijela te zajednice, čime se ministarstvo zaduženo za odnose s dijasporom našlo u otvorenom sukobu upravo s institucijama koje tu dijasporu predstavljaju.
Izrael i sve uži krug saveznika u Washingtonu
Ta spremnost na konfrontaciju nije zaobišla ni odnos s najvažnijim saveznikom. U Bijeloj kući otvorenu kritiku izraelske politike najčešće je upućivao potpredsjednik J. D. Vance, koji se od početka rata s Iranom profilisao kao najskeptičniji glas prema Netanyahuu u Trumpovom najužem krugu. Vance je u junu 2026. godine poručio da je SAD jedini moćni saveznik koji je Izraelu preostao, a mjesec kasnije javno ustvrdio da pojedini dijelovi izraelske vlade manipulišu američkim javnim mnijenjem kako bi opstruisali pregovore s Teheranom. Nezadovoljstvo potezima izraelske vlade u više je navrata nedvosmisleno pokazao i sam Donald Trump. Početkom juna priznao je da je Netanyahua u burnom telefonskom razgovoru, uz psovke, nazvao ludim, jer je izraelski rat protiv Hezbollaha ugrožavao pregovore s Iranom, a sredinom istog mjeseca, na samitu G7 u Francuskoj, izjavio je da nije zadovoljan načinom na koji Izrael postupa u Libanu, nakon što je udar na Bejrut izveden svega dva sata prije potpisivanja sporazuma s Iranom. Odgovor iz Izraela bio je jednako otvoren, pa su izraelski zvaničnici poručili da ih Trumpov sporazum ne obavezuje.
Nesuglasice, međutim, nisu ostale ograničene na nivo odnosa dvojice lidera. Prema istraživanju Pew centra s kraja marta 2026. godine, provedenom dok su Sjedinjene Američke Države bile u aktivnom ratu s Iranom, čak 60 posto odraslih Amerikanaca imalo je negativan stav prema Izraelu. Ta promjena ogledala se i na terenu na kojem je izraelski utjecaj u Washingtonu decenijama smatran najsigurnijim. AIPAC, organizacija koja se dugo predstavljala kao dvostranački most, u demokratskim predizbornim trkama postala je politički teret, do te mjere da i puko povezivanje s njom može naštetiti kandidatu, dok se od nje sve češće distanciraju i pojedini republikanci. Iako AIPAC i dalje raspolaže ogromnim utjecajem na politički život SAD-a, dvostranački konsenzus koji je decenijama činio temelj izraelskog utjecaja u Washingtonu postepeno se sužava na sve uži krug saveznika.
Savezništva s rokom trajanja?
Upravo u tom sužavanju krije se i osnovna slabost izraelskog pristupa. Ideološko uvezivanje s lokalnim akterima donijelo je Izraelu uporišta kakva klasična diplomatija ne bi osigurala, ali ih je vezalo za sudbinu pojedinih političkih struja, a ne država u kojima te struje djeluju. Dodikov slučaj tu logiku ilustruje preciznije od ostalih, jer se ona u njemu prepoznaje i s američke strane. Sredinom septembra 2026. godine, uoči saslušanja o politici prema Zapadnom Balkanu, demokratska manjina u Odboru za vanjske poslove Predstavničkog doma objavila je izvještaj o politici Trumpove administracije prema BiH, uz tvrdnju da iza američkog zaokreta stoje poslovni interesi osoba bliskih predsjedniku. Bivši američki ambasador u Sarajevu Michael Murphy, čije mjesto ni danas nije popunjeno, ocijenio je da izvještaj s pravom konstatuje odstupanje od trideset godina dvostranačke politike i pogrešnost odluke o ukidanju sankcija Dodiku, ali da tvrdnje o koruptivnim motivima ostaju nedokazane. Umjesto toga, ponudio je drugačije objašnjenje, prema kojem prihvatanje Dodika ubjedljivije tumači desničarski kršćanski nacionalizam donosilaca odluka nego materijalni interes, dodajući da upravo to tu politiku čini opasnijom i destabilizirajućom.
Takvo objašnjenje, međutim, ne tiče se samo Washingtona. Ako iza prihvatanja Dodika stoji ista ideološka pozadina kroz koju Izrael gradi savezništva u Evropi, onda su bliskost Banje Luke s Tel Avivom i s dijelom američke administracije dva međusobno uvezana procesa. Time sve što je iz tih kanala izvučeno postaje privremeno, jer traje tačno onoliko koliko se na vlasti zadrži politička struja koja tu ideološku pozadinu dijeli. Nakon što su mu sankcije ukinute u oktobru 2025. godine, Dodik je već u februaru 2026. boravio u Washingtonu, gdje je, prema vlastitim riječima, sagovornicima poručio da je Dejtonski sporazum srušen i da od svojih ciljeva nije odustao, da bi u maju iz Ambasade SAD-a u Sarajevu stiglo saopćenje da se razmatra ispunjava li njegovo ponašanje prag za ponovno uvrštavanje na listu sankcionisanih. Da rasprava u Washingtonu nije zatvorena pokazalo je i samo saslušanje u Kongresu, na kojem je administracija, prema Murphyjevim riječima, priznala da nije osigurala poništenje svih antidejtonskih zakona usvojenih u RS-u pod Dodikovim vodstvom.
Začarani krug izolacije
U tom kontekstu, nova vanjskopolitička orijentacija Izraela, zasnovana na direktnim kontaktima s lokalnim akterima i na savezništvima koja se otvoreno suprotstavljaju politikama vodećih regionalnih struktura, nije samo uzrok marginalizacije Netanyahuove vlade u prijestonicama u kojima je nekada uživala neupitnu podršku, već i posljedica te marginalizacije, do koje su dovele njene vlastite politike. U tom začaranom krugu Izrael je prestao tražiti saglasnost i počeo tražiti sagovornike, birajući ih prema tome koliko zavise od njega, a ne prema njihovoj težini ili reputaciji. Savezništva sa Somalilandom, evropskom radikalnom desnicom i RS-om građena su mimo institucija koje ta pitanja tradicionalno smatraju svojim dvorištem, pa i nasuprot njima, uz svjesno prihvatanje konfrontacije. Upravo zato Afrička unija nije uspjela spriječiti priznanje Somalilanda, Evropska unija dodatnu legitimaciju stranaka koje decenijama drži na distanci, a ni trideset godina dvostranačke politike Washingtona nije spriječilo da se isti obrazac preslika i na njegov odnos prema Dodiku.
Za Milorada Dodika taj aranžman je u datom trenutku bio jedini dostupan i u tom se smislu pokazao djelotvornim. Nakon presude koja mu je oduzela funkciju i sankcija koje su mu zatvorile evropske adrese, dobio je prijem na najvišem nivou i ukidanje američkih sankcija, a dočekao je i odlazak visokog predstavnika, i sve to za nešto duže od godine. Ipak, sve što je tim putem dobijeno dijeli istu slabost kao i njegova ranija savezništva. Mađarska ga je štitila dok je Orbanu trebao dokaz da unutar Unije postoji alternativa briselskom kursu, a ta zaštita nestala je s jednom izbornom noći. Rusiji je koristan dok joj treba glas koji iz srca Evrope osporava Zapad. Izrael ga danas prima i podržava jer rastućoj izolaciji nastoji odgovoriti prisustvom svugdje gdje bezizlazna situacija lokalnog aktera otvara prostor za novo uporište. Dodikova borba stoga je prije bitka s vremenom nego rezultat strateški promišljenog pozicioniranja za ono što dolazi. Utoliko se i pritisak na Dodika iznova pokazuje dvosmislenim, jer mu svaka nova presuda, mjera ili sankcija sužava prostor u kojem se može kretati, istovremeno ga gurajući prema akterima koji upravo tu bezizlaznost koriste kao osnovu novog savezništva.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
