Manje od dva sata prije američkog roka za bombardovanje Irana do temelja, Pakistan je tiho posredovao dvosedmični prekid vatre koji je povukao Teheran, zajedno sa širim regionom, s ivice potencijalne katastrofe.
Dogovor, objavljen samo 90 minuta prije roka predsjednika Donalda Trumpa u Washingtonu u 20 sati, 7. aprila, zaustavio je američko-izraelske napade, otvorio put za ponovno otvaranje strateškog Hormuškog moreuza i stvorio uslove za direktne pregovore u Islamabadu između Washingtona i Teherana 10. aprila.
Ono što je omogućilo ovaj proboj – koji su pozdravili lideri širom svijeta – nisu bili multilateralni samiti niti javne izjave. Umjesto toga, radilo se o staromodnoj „shuttle“ diplomatiji Pakistana, vođenoj putem „šifriranih aplikacija za dopisivanje“.
Prema riječima Baqira Sajjada Syeda, komentatora vanjske politike iz Islamabada s dubokim diplomatskim vezama, napore je predvodio feldmaršal Asim Munir, načelnik pakistanskih odbrambenih snaga.
„(Munir) je imao direktne razgovore s američkim i iranskim pregovaračima i također usmjerio konačno razumijevanje“, rekao je za TRT World.
Pakistanski premijer Shehbaz Sharif pružio je političko pokriće, dok je Ishaq Dar, koji obavlja duple funkcije zamjenika premijera i ministra vanjskih poslova, koordinirao regionalnu podršku zemalja poput Turkiye, Saudijske Arabije i Egipta.
„U pojedinim prilikama, iranski predsjednik Pezeshkian također je komunicirao s premijerom Sharifom“, dodao je.
Američki predsjednik Trump razvio je neuobičajeno tople odnose s Pakistanom tokom svog drugog mandata u Bijeloj kući. Više je puta javno hvalio i Munira i Sharifa, dok je sebi pripisivao zasluge za okončanje četverodnevnog rata s Indijom, koji je doveo dvije južnoazijske zemlje do direktnog sukoba u najvećoj zračnoj bici u posljednjih 80 godina.
S iranske strane, ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi služio je kao glavni kontakt za pakistanske posrednike, navodi Syed.
Najviši iranski diplomata potom je koordinirao sa sekretarom Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost Irana, najvišim tijelom odgovornim za pitanja odbrane zemlje, uključujući nuklearnu politiku.
Na američkoj strani, specijalni izaslanik za Bliski istok Steve Witkoff bio je glavni pregovarač, iako su Trump i potpredsjednik JD Vance također „direktno razgovarali s Munirom“ u ključnim trenucima.
Ambasade u Islamabadu uglavnom su bile držane po strani tokom većine razmjena, iako su pakistanski zvaničnici povremeno pozivali diplomate u Generalštab vojske kako bi prenijeli hitne poruke, navodi Syed.
Razgovori, i glasovni i tekstualni, odvijali su se brzo putem šifriranih aplikacija: WhatsAppa s Irancima i Signala s Amerikancima.
„Ovaj format je omogućio brzo, ali i negirljivo posredovanje bez gubitka vremena ili javne izloženosti“, kaže Syed.
Nije bilo formalnih rundi pregovora koje bi se mogle brojati. „Bio je to klasični stil tajnog kanala, s kontinuiranim posredovanjem umjesto formalnih sesija“, dodaje.
Pregovarački proces eskalirao je od početnih kontakata u martu do odlučnog pritiska 6. i 7. aprila, što se poklopilo s Trumpovim produženim rokom za napad na iransku energetsku infrastrukturu.
Pakistan je predložio dvosedmični okvir, koji je poslužio kao „pragmatičan kompromis da se kupi dovoljno vremena“ za deeskalaciju i prvu rundu pregovora zakazanu za 10. april, „bez da izgleda kao ustupak bez kraja“.
Nijedna strana nije tražila kraći, sedmični prekid, što bi bilo previše tijesno za suštinske pregovore, niti duži od tri sedmice, navodi Syed.
Trump je prihvatio predloženo dvosedmično trajanje, a isto je učinio i Iran.
Diplomatija izgrađena strpljenjem
Hvaleći ulogu Pakistana u prekidu vatre, bivši italijanski premijer Paolo Gentiloni zatražio je da se Pakistanu dodijeli Nobelova nagrada za mir.
Lideri iz Turkiye, Indonezije, Malezije, Japana, Njemačke, Australije i Novog Zelanda također su priznali doprinos Pakistana mirovnom procesu.
Indija je vjerovatno jedina zemlja koja se pokazala nelagodnom zbog pojave Pakistana kao regionalnog mirovnog posrednika.
New Delhi je pozdravio prekid vatre, ali posljednja izjava dolazi nakon pokušaja visokih članova vlade premijera Narendre Modija da umanje rastući diplomatski značaj Pakistana.
Politički analitičar Fahd Husain, koji je ranije služio u kabinetu premijera Sharifa kao njegov posebni asistent, navodi da je poluga koja je učinila Pakistan jedinim kredibilnim posrednikom bila njegova „izvrsna povezanost“ i s SAD-om i s Iranom.
„Te veze su izgrađene vremenom, kroz strpljivu diplomatiju i strpljenje“, rekao je Husain za TRT World.
To se isplatilo „na veliki način“ zbog značaja Pakistana kao susjeda Irana, duboko zainteresovanog da region sačuva od rata.
„To je osiguralo da Pakistan ima vrstu uticaja kakvu nijedna druga zemlja nije imala“, dodao je.
To povjerenje, kovano godinama s obje strane, pokazalo se odlučujućim u posljednjim satima pred američki rok za bombardovanje Irana.
Trump je javno pripisao razgovore sa Sharifom i Munirom svojoj odluci da obustavi napade.
Slično tome, iranski zvaničnici također su priznali ulogu Pakistana u posredovanju prekida vatre.
Pakistan je čak osigurao da Washington preuzme odgovornost za uključivanje Izraela.
Husain je jasno naglasio da „apsolutno nije bilo šanse“ da Pakistan bude u direktnom kontaktu s Tel Avivom.
„Sva naša diplomatija išla je preko SAD-a. SAD je preuzeo odgovornost da osigura da konačni uslovi budu prihvatljivi i za Izrael“, rekao je.
Međutim, naknadna izjava izraelskog premijera da Liban nije dio prekida vatre samo je naglasila osjetljivost dogovora.
Na američkoj strani, Trump i njegov tim zadržali su oštar stav maksimalnog pritiska, ali su se pokazali pragmatičnim kada su postali jasni troškovi propuštanja posljednje prilike za deeskalaciju, navodi Syed.
Vance je, nasuprot tome, viđen kao relativno umjereniji, dodaje.
S iranske strane Araghchi i Pezeshkian su gurali ka smirivanju tenzija, dok je Revolucionarna garda (IRGC) – najmoćnija grana iranskih oružanih snaga koja direktno odgovara vrhovnom vođi – pružala otpor sve do posljednjeg trenutka, ističe Syed.
Šta slijedi?
Pregovori zakazani za 10. april u Islamabadu bit će ključni, kaže Hussain.
„Ovo su teški pregovori i bilo bi nerealno očekivati da odmah donesu rezultate“, navodi.
Ipak, sama činjenica da će Washington i Teheran sjediti za istim stolom u pakistanskoj prijestolnici održava Islamabad u centru svjetske pažnje.
„Uloga Pakistana ostaje vrlo centralna i vjerovatno će takva ostati sve dok se ne potvrdi, prihvati i potpiše konačan dogovor“, dodaje.
S obzirom na uspjeh njegove diplomatije i odnose na svim stranama, uloga Pakistana vjerovatno će se protegnuti i nakon perioda prekida vatre.
„Ostat će u centru svega što se dešava u ovom regionu još dugo vremena“, zaključuje Husain.
