Negdje u Americi ove sedmice jedna mlada žena računa može li do kraja mjeseca platiti ratu studentskog kredita, ratu za automobil i minimalnu uplatu po kreditnoj kartici.

Jedan strateg računa je li njen dug prava cijena za njeno tijelo u kopnenom ratu protiv Irana.

Prosječni Amerikanac 2026. godine ima ukupno 63.500 dolara duga, a najveći dio tog tereta nose osobe u dobi od 25 do 44 godine, upravo dobna grupa koja je Pentagonu najpotrebnija. Taj dug nije nastao zbog nepromišljenosti, već kao rezultat svakodnevne računice preživljavanja u političkoj ekonomiji koja je privatizirala obrazovanje, smanjila finansiranje javnih institucija i narednoj generaciji ispostavila račun.

Taj račun joj se sada predlaže kao svojevrsna razmjena: dvadeset četiri ili trideset šest mjeseci u uniformi na iranskom tlu, a njen dug bio bi otpisan.

Jaff to naziva dobrovoljnim stupanjem u vojsku. Njegov prijedlog opisuje državu koja je stvorila uslove ekonomske prisile, a sada bi tu prisilu iskoristila kao izvor vojne radne snage, pri čemu ne bi bilo vidljivih tragova prisile jer mehanizam nije pravni, već finansijski.

Dobrovoljno je samo u onom smislu u kojem je osoba koja se utapa slobodna izabrati koja će je ruka izvući iz vode.

Strateg koji je osmislio ovaj đavolski plan navodno je bivši oficir Kanadskih oružanih snaga, koji također tvrdi da je „stručnjak za međunarodnu sigurnost, upravljanje krizama i geopolitički rizik“.

Činjenica da je jedan izraelski informativni portal objavio takozvano „mišljenje“ sama po sebi govori o izraelskom društvu i njegovoj intelektualnoj eliti, kao i o moralnim dubinama do kojih su tokom godina pali vodeći nepotrebne ratove na više frontova i neprestano držeći regiju na ivici ključanja.

Suvereni dug kao imperijalna radna snaga

Svaki američki rat pronašao je ekonomski mehanizam kojim se generacija najizloženija finansijskim poteškoćama pretvara u vojnu radnu snagu.

GI Bill za siromašne iz vremena Velike depresije. Odgode služenja vojnog roka za studente koje su radničku klasu slale u Vijetnam dok su imućni studirali. Mogućnost dobijanja državljanstva za regrute bez državljanstva nakon 11. septembra.

Rat s Iranom svoj predloženi mehanizam pronašao je u dugu za studentske kredite vrijednom 1,86 biliona dolara, koji Jaff predlaže selektivno otpisati u zamjenu za vojnu službu.

Ono što ovaj prijedlog razlikuje od prethodnih nije očaj koji odražava, već otvorenost.

Prethodni mehanizmi skrivali su logiku prisile iza jezika patriotizma, prilika i građanske dužnosti.

Jaffov prijedlog otvoreno poziva državu da otpiše dug koji je dopustila da se nagomila, kroz institucije kojima je uskratila finansiranje, prema generaciji koju je iznevjerila, u zamjenu za ljude koji su joj potrebni za rat za koji ne može pronaći dovoljno vojnika na bilo koji drugi način.

Pravno pitanje predstavlja li ovo prisilnu službu manje je važno od političkog pitanja.

Pristanak dat pod uslovima teške ekonomske zavisnosti, kada je alternativa stupanju u vojsku decenijama robovanja dugu na tržištu rada koje ne može apsorbirati generaciju koju je samo proizvelo, nije pristanak ni u jednom smislu u kojem je ta riječ historijski imala moralnu težinu.

Ono što Jaffov prijedlog predstavlja kao dobrovoljno stupanje u vojsku preciznije je opisati kao situaciju u kojoj su mogućnosti izbora stanovništva toliko sistematski sužene da ponuda države o pružanju olakšica djeluje kao prisila, iako ne poprima njen pravni oblik.

Prema Jaffovom prijedlogu, Pentagonu ne bi bila potrebna regrutacija ako bi ekonomski uslovi mogli učiniti stupanje u vojsku racionalnim izborom za milione ljudi koji nisu imali nikakvu ulogu u stvaranju tih uslova.

Prijedlog o dugu nije jedini instrument koji je proizvela ova strateška vizija.

Samoodređenje kao imperijalno oružje

Međunarodni sud pravde potvrdio je u svom Savjetodavnom mišljenju iz 2004. godine da pravo naroda na samoodređenje ima karakter erga omnes, odnosno da predstavlja obavezu prema međunarodnoj zajednici u cjelini. U svom Savjetodavnom mišljenju iz 2024. godine o izraelskim politikama i praksama na okupiranoj palestinskoj teritoriji, Sud je dodatno utvrdio da, u slučajevima strane okupacije, pravo na samoodređenje predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava, odnosno jus cogens.

Ipak, arhitekte ovog prijedloga sedam decenija gledaju kako se rezolucije Vijeća sigurnosti o Palestini i Kašmiru gomilaju bez provedbe, odbacujući oslobodilačke pokrete kao terorističke kada bi njihov uspjeh ugrozio strateške interese i tretirajući to načelo kao proceduralnu smetnju, a ne kao obavezujuću normu.

Sada predlažu da isto to načelo iskoriste kao instrument podjele suverene države koju žele rasparčati.

Činjenice su konkretne i provjerljive. Četrnaest rezolucija Vijeća sigurnosti o Kašmiru ostalo je neprovedeno od 1948. godine.

SAD je koristio svoju poziciju u Vijeću sigurnosti kako bi opstruirao rezolucije o palestinskoj državnosti i prekidu vatre, i to dosljedno kroz različite administracije, stranke i decenije.

SAD je 1997. godine proglasio Narodni front za oslobođenje Palestine terorističkom organizacijom. Jaff sada predlaže da Kongres prizna nezavisnost manjina unutar teritorije Irana kao instrument prisile za podjelu zemlje, ne zato što se stav Washingtona prema oslobodilačkim pokretima promijenio, već zato što se promijenila geografija.

Jaffov prijedlog koristi jezik priznavanja prava manjina i oslobođenja kao instrument imperijalne podjele kada to odgovara nastojanju da se država koja pruža otpor raspadne, dok je istovremeno u suprotnosti s uskraćivanjem istog tog jezika Palestincima i Kašmircima, čije bi oslobođenje ugrozilo teritorijalni integritet savezničkih država.

To je međunarodni poredak koji funkcioniše upravo onako kako je zamišljen.

Činjenica da se prijedlog koji se poziva na jezik oslobođenja manjina kako bi poslužio logici imperijalne podjele pojavljuje bez ikakve ograde ili uredničke distance u etabliranom mediju države čije je osnivanje zahtijevalo raseljavanje drugog naroda i uskraćivanje njegovog prava na samoodređenje, a čija vlada posljednje tri godine pred međunarodnim sudovima tvrdi da se palestinska državnost ne može priznati, dok istovremeno vodi rat u kojem je ubijeno više od 73.000 Palestinaca, nije novi pad u strateškom razmišljanju.

To je strateško razmišljanje koje je konačno odbacilo pretvaranje da je to načelo ikada trebalo univerzalno primjenjivati.

Kada se posmatraju zajedno, Jaffova dva prijedloga daju odgovor na pitanje koje strateški diskurs nikada nije tako jasno postavio: tijela ekonomski nesigurnih mladih Amerikanaca i identiteti manjinskih naroda u državama koje pružaju otpor resursi su kojima se raspolaže, koji se otpisuju ili priznaju u skladu s potrebama imperijalne moći.

Ono što se promijenilo nije logika, već otvorenost, otvorenost koja pokazuje da projektu više nisu potrebni pristanak, šutnja, pa čak ni neznanje ljudi na kojima je izgrađen.

Sama činjenica da je bila potrebna država čije je akumulirano djelovanje u Palestini, Libanu, Siriji i sada Iranu postepeno uklonilo svaki prag suzdržanosti da bi strateški diskurs dosegao ovaj nivo otvorenosti o tome ko se smatra sirovinom, a ko suverenim, pokazuje koliko je taj prag pomjeren.

Pitanje nije da li je prijedlog moralno pogrešan. To je bilo riješeno i prije nego što je objavljen.

Pravo pitanje jeste hoće li međunarodne institucije, savezničke vlade i javnost čijim se porezima finansiraju ovi ratovi nastaviti ovom projektu pružati diplomatsko pokriće, pravno uzdržavanje i plansku šutnju koji su omogućili svaku narednu eskalaciju, ili će otvorenost koja je dovela do ovog prijedloga konačno dovesti i do suočavanja s posljedicama koje je učinila neizbježnim.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.