Zamislite da ste potpuno nagi, vezani za hladni metalni sto u slabo osvijetljenoj prostoriji, vaše tijelo izloženo i drhti. Dvojica maskiranih izraelskih vojnika smjenjuju se silujući vas satima, iz dana u dan. Snimaju svako zlostavljanje. Krvarite, vrištite, molite za smrt, ali bol postaje sve jača.

Kada konačno stanu, objese vas za zglobove i prisile da gledate snimke, prijeteći da će ih objaviti kako bi uništili ono što je ostalo od vašeg dostojanstva i časti vaše porodice.

Ovo nije scena iz noćne more.

Ovo je stvarnost koju opisuje 42-godišnja Palestinka iz sjeverne Gaze, koja je bila zatočena u izraelskom pritvorskom centru Sde Teiman, koji je dospio na međunarodne naslovnice nakon što su procurili CCTV snimci na kojima izraelski vojnici seksualno zlostavljaju palestinskog pritvorenika.

Riječi te žene, zajedno s desetinama drugih, odjekuju kroz stranice novog izvještaja Euro-mediteranskog monitora za ljudska prava – nezavisne neprofitne organizacije registrovane u Ženevi i osnovane 2011. godine. Organizaciju vode mladi koji se fokusiraju na dokumentovanje kršenja ljudskih prava u Evropi i na Bliskom istoku, posebno u zonama sukoba i okupacije. Njihov rad citiraju tijela Ujedinjenih nacija, a organizacija ima regionalno prisustvo na okupiranim palestinskim teritorijama.

Izvještaj je toliko sirov i ispunjen potresnim svjedočenjima da smo odlučili ne prenositi svaki grafički detalj u ovom tekstu.

Patnja koju opisuje jednostavno je preteška da bi se u potpunosti iznijela u jednom članku.

Pod naslovom „Još jedan genocid iza zidova“, izvještaj opisuje ono što navodi kao organizovanu, državom podržanu politiku sistematskog seksualnog mučenja i ponižavanja palestinskih pritvorenika – muškaraca, žena, pa čak i maloljetnih – u izraelskim zatvorima i pritvorskim objektima od oktobra 2023. godine.

Svjedočenja nisu apstraktne optužbe. Ona su potresni opisi silovanja, penetracije predmetima, napada dresiranim vojnim psima, prisilnog skidanja, snimanja radi ucjene i planskog ponižavanja osmišljenog da slomi ne samo tijela, nego i čitave zajednice.

Istraživači koji su sastavili izvještaj opisuju sam materijal kao izuzetno težak.

„Suočili smo se s kompleksnom profesionalnom i psihološkom borbom tokom prikupljanja svjedočenja“, izjavila je Maha Hussaini, šefica medija i javnog angažmana u Euro-Medu za TRT World, objašnjavajući da su nastojali zadržati objektivnost i nepristrasnost kako bi osigurali tačnost krivične dokumentacije i izgradili čvrst pravni dosje.

„Direktno slušanje pritvorenika koji se slome u suzama dok se prisjećaju silovanja ili gubitka genitalija u mnogim slučajevima u nama je izazvalo dubok osjećaj bola.“

Tim je direktno iskusio ono što se naziva „posredna trauma“, kada se psihološki teret žrtava prenosi na one koji dokumentuju zlostavljanje, rekla je Hussaini, koja je lično intervjuirala nekoliko žena koje su prijavile seksualno uznemiravanje za TRT World.

Izrael, naravno, negira sistematsko zlostavljanje. Ali Euro-Med raspolaže velikom količinom vjerodostojnih dokaza.

Jedan preživjeli, Wajdi (43), ispričao je da su ga golog vezali za metalni krevet dok su ga vojnici silovali, a dresirani pas bio je pušten na njega na „uvježban način“.

Vrištao je od bola dok je zlostavljanje trajalo danima; na svaki krik dobijao je dodatne batine. Vojnici su urinirali po njemu, sve snimali i ismijavali ga.

„Želio sam smrt“, rekao je jednostavno. „Krvario sam.“

Drugi pritvorenici prijavili su da su vojnici ubacivali mlaznicu aparata za gašenje požara u anus jednog zatvorenika i ispuštali njen sadržaj, te prisiljavali muškarce da sjede na umjetnim penisima pričvršćenim za tlo. Tijela žena su korištena kao sredstvo ucjene nad muškim članovima njihovih porodica.

Kako su dokazi prikupljeni – i zašto se smatraju potpuno utemeljenim

TRT World je intervjuirao tim Euro-Med koji je direktno učestvovao u izradi izvještaja, kako bi se razumjelo na koji način su prikupljani dokazi tako osjetljive prirode i koje su mjere zaštite i provjere korištene pri prikupljanju svjedočenja.

Tim je za TRT World naveo da su svjedočenja prikupljana kroz ono što organizacija opisuje kao „pristup mješovite metode dokumentovanja“ – kombinaciju ličnih intervjua i sigurnih udaljenih razgovora.

To je urađeno kako bi se omogućio veći pristup i smanjio rizik. Preživjeli su intervjuirani licem u lice gdje god je to bilo moguće, a kada sigurnost, kretanje ili zdravstveno stanje to nisu dopuštali, korišteni su šifrirani pozivi i zaštićene telefonske linije.

U nekim slučajevima prvi kontakt su omogućili pouzdani posrednici poput članova porodice, advokata i medicinskog osoblja, ali su sama svjedočenja, gdje god je bilo moguće, uzimana direktno od preživjelih.

Euro-Med je za TRT World naveo da je prikupio stotine svjedočenja o seksualnom nasilju u periodu od oktobra 2023. do oktobra 2025. godine. Od toga je 25 uključeno u završni izvještaj kao detaljni slučajevi ili direktni citati. Ostatak je korišten za utvrđivanje obrazaca, ali je zadržan zbog sigurnosnih rizika, ograničenja verifikacije ili na zahtjev samih preživjelih.

Kako bi se spriječile lažne ili duplirane prijave, svakom slučaju je dodijeljen jedinstveni identifikator i unakrsno je provjeravan u internoj bazi podataka na osnovu biografskih podataka, vremenskih linija hapšenja, historije premještanja i specifičnih elemenata opisanog zlostavljanja, rekla je Hussaini. Svaka neslaganja su dovodila do dodatnih provjera ili isključivanja slučaja.

Vjerodostojnost svjedočenja procjenjivana je kroz proces usklađen s međunarodnim standardima, uključujući Istanbulsku protokol.

Istanbulski protokol je skup smjernica Ujedinjenih nacija za otkrivanje, dokumentovanje i istragu torture i zlostavljanja. Pomaže ljekarima, pravnicima i istražiteljima da pravilno evidentiraju dokaze kako bi se oni mogli koristiti na sudu ili u slučajevima kršenja ljudskih prava.

Istražitelji Euro-Meda oslanjali su se na tehnike intervjua bez sugestivnih pitanja, rekonstrukciju vremenskih linija i unakrsnu provjeru iskaza kroz više sesija i nezavisne izvore, navodi tim.

Gdje je bilo moguće, identiteti su potvrđivani kroz dokumentaciju ili potvrde članova porodice i pravnih zastupnika, iako osjetljivi materijali u slučajevima visokog rizika nisu kopirani. Intervjui su dokumentovani u detaljnim bilješkama s tačnim vremenskim oznakama, a snimanje je rađeno samo uz izričit pristanak i kada nije predstavljalo dodatni rizik, navela je Hussaini.

Čak ni lokacije koje su pritvorenici opisivali, uključujući pritvorske objekte poput Damona, Zikima i Anatota, nisu uzimane zdravo za gotovo. Umjesto toga, provjeravane su triangulacijom: upoređivanjem više nezavisnih svjedočenja koja opisuju slične rasporede, rutine i rute premještanja, te ukrštanjem tih podataka s pravnim zapisima, evidencijom premještaja koju vode advokati i dostupnom dokumentacijom. Tamo gdje nije bilo moguće postići sigurnost, u izvještaju se lokacije izričito označavaju kao „prema iskazu svjedoka“.

Dokazi koje su prikupili su sirovi, potvrđeni i ogromnog obima.

Ponovljeni obrazac državne politike

Ovo nije prvi put da su se ovakvi užasi pojavili. Više organizacija za ljudska prava, istrage Ujedinjenih nacija, pa čak i neki izraelski mediji dokumentovali su seksualizovano mučenje u izraelskim zatvorima koje traje godinama.

Ono što se promijenilo od oktobra 2023. godine jeste razmjer, otvorenost i pravni okvir koji sada čini gotovo nemogućim utvrđivanje odgovornosti.

Zakon o „nezakonitim borcima“ i vanredni propisi pretvorili su pritvorske centre u tajne objekte u koje osoblje Crvenog krsta i advokati ne smiju ulaziti, a gdje ne postoji nikakav sudski nadzor.

Uprkos ovim izvanrednim ograničenjima, izraelski zvaničnici, uključujući ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben-Gvira, ulazili su u zatvore poput Ofera u pratnji medija, dok snimci prikazuju upotrebu šok-bombi i policijskih pasa u blizini ćelija pritvorenika.

Tokom jedne od njegovih veoma medijski praćenih posjeta zatvoru, jedna palestinska grupa za ljudska prava navela je da je Ben-Gvir „gazio po glavama zatvorenika“ u zatvoru Ofer na okupiranoj Zapadnoj obali.

Izvještaj Euro-Meda detaljno opisuje kako je čak i izraelskim doseljenicima bilo omogućeno da ulaze u ove pritvorske centre „kako bi posmatrali pritvorenike, često gole i vezane, fotografisali ih i ismijavali“.

Prema svjedočenju 43-godišnjeg A.A, „izraelski vojnici su dovodili izraelske civile da svjedoče zlostavljanju dok smo bili goli i pretučeni“.

Poseban izvještaj koji je ove sedmice objavio Norveški savjet za izbjeglice dodatno potvrđuje sve češću upotrebu seksualnog zlostavljanja nad Palestincima.

Fokusirajući se na okupiranu Zapadnu obalu, izvještaj dokumentuje kako seksualizovano nasilje izraelskih doseljenika funkcioniše kao sredstvo prisile, tjerajući palestinske porodice da napuštaju svoje domove. Više od 70 posto ispitanih raseljenih domaćinstava navelo je da su prijetnje usmjerene prema ženama i djeci, posebno seksualno nasilje, bile odlučujući faktor u njihovoj odluci da pobjegnu.

Izvještaj Euro-Meda više puta naglašava da ovi zločini postoje kao dio kontinuuma. Oni čine dio namjerne strategije potčinjavanja, podržane na najvišim političkim, vojnim i pravosudnim nivoima, te zaštićene atmosferom namjerne nekažnjivosti.

Poziva se na zaključak Komiteta UN-a protiv torture da takve prakse predstavljaju „de facto državnu politiku“. Spominje se procurili snimci, priznanja izraelskih vojnika, medicinski dokazi iz tijela vraćenih u Gazu, kao i ranije komisije UN-a koje su utvrdile da se seksualno i rodno zasnovano nasilje koristi sistematski „kako bi se kaznio i uništio kompletan palestinski narod“.

Obrazac se proteže i na djecu.

Save the Children, međunarodna nevladina organizacija koja radi s djecom i prati uslove pritvora u Palestini, izjavila je za TRT World da su se uslovi dodatno pogoršali od početka rata. Organizacija je potvrdila „šokantan porast“ slučajeva koji uključuju pritvorenu djecu, uključujući prisilno skidanje i seksualno nasilje „ponekad više puta od strane više osoba“.

Izraelske vlasti su na ranije objavljene istrage reagovale odustajanjem od optužbi, zaštitom počinilaca i, u nekim slučajevima, slavljenjem optuženih kao „heroja“. Rezultat toga, navodi izvještaj, jeste sistemski stvorena nekažnjivost.

Izvještaj Euro-Meda donosi dokaze koje je teško ignorisati.

Ali iza dokumentovanja ovakvih slučajeva stoji velika ljudska cijena.

„Ono što nas je najviše iscrpilo bila je etička težina dokumentovanja slučajeva seksualnog nasilja“, izjavila je Hussaini.

„S dokazne strane morali smo imati precizne detalje da bismo ispunili standarde, ali sa humanitarnog aspekta strahovali smo da bi direktno ispitivanje moglo dodatno izazvati psihološku traumu.“

Ona kaže da je rad zahtijevao delikatnu ravnotežu „između dužnosti da se dokumentuje i zaštite žrtve“.