Ja sam pedijatar. Tokom svoje karijere brinuo sam o djeci s bolestima opasnim po život, saopćavao porodicama poražavajuće dijagnoze i pružao im podršku u najtežim trenucima njihovih života.
Ipak, ništa me nije moglo pripremiti za ono čemu sam svjedočio dok sam brinuo o djeci u Gazi.
Vidio sam razaranja nezamislivih razmjera, porodice koje se bore bez odgovarajućeg skloništa, čiste vode i hrane, kao i ljude koji jedu hljeb pomiješan s travom jer im je to gotovo jedino što imaju na raspolaganju.
Ali djeca su ta koja mi ostaju u sjećanju. Njihova lica ne izlaze mi iz misli ni dugo nakon završetka smjene.
Upoznao sam sedmogodišnju djevojčicu koja se vraćala kući držeći oca za ruku i noseći hljeb. Prije nego što su stigli kući, njen otac je poginuo u napadu.
Djevojčica je preživjela s višestrukim povredama. Od tada gotovo uopće ne govori. U dobi kada bi djeca trebala da se igraju i idu u školu, ona nosi traumu koju nijedno dijete ne bi smjelo doživjeti.
Viđao sam djecu kako raščišćavaju ruševine svojih uništenih domova, dječake kako podižu kamenje veće od sebe i bosonogu djecu koja rade među razbijenim betonom i iskrivljenim metalom.
Ipak, kada sam se nakratko pridružio djeci koja su igrala fudbal, smijali su se, osmjehivali i raspravljali o golovima. Nekoliko dragocjenih trenutaka ponovo su bili samo djeca.
Ali postoje priče koje je nemoguće zaboraviti.
Brinuo sam o djevojčici Maryam, staroj svega dvije i po godine. U napadu dronom zadobila je opekotine na dijelu tijela i svjedočila smrti svoje majke. Njen otac je već ranije ubijen.
Prije nego što je napunila tri godine, ostala je bez oba roditelja.
Iako je njeno fizičko stanje bilo stabilno, jedva je govorila ili reagovala na okolinu. Često sam se pitao: Ko tješi dijete koje se budi tražeći majku? Ko će joj pomoći da se ponovo osjeća sigurno?
Drugo dijete bio je četverogodišnji dječak obolio od limfoma. Tumor mu je pritiskao grudni koš i otežavao disanje. Pružili smo mu hitnu medicinsku pomoć i, srećom, njegovo disanje se poboljšalo.
Međutim, bilo mu je potrebno specijalizirano liječenje raka koje nije bilo dostupno.
Sjećam se kako me je pogledao pravo u oči i rekao: „Doktore, molim vas, spasite me.“
Kao ljekari, obučeni smo da liječimo, donosimo odluke i činimo sve što je u našoj moći kako bismo spasili živote. Ali nema veće bespomoćnosti od spoznaje da bi dijete moglo preživjeti uz odgovarajuće liječenje, a da pritom ne možemo osigurati pristup resursima koji su mu potrebni.
Liječio sam djecu koja su imala epileptične napade u situacijama kada neophodni lijekovi nisu bili dostupni. Brinuo sam o teško bolesnoj djeci čije pretrage nisu mogle biti obavljene zbog nedostatka laboratorijskog materijala. Gledao sam djecu koja su trpjela jake bolove, a nisu imala pristup odgovarajućim lijekovima protiv bolova.
To nisu nužno stanja koja se ne mogu liječiti. Mnogoj djeci potrebni su lijekovi, dijagnostičke pretrage, medicinska oprema i pravovremena specijalistička njega koji već postoje, ali su im nedostupni.
Jedan susret posebno me je potresao.
Tokom obilaska bolničkog odjela razgovarao sam s majkom čije se dijete liječilo od retinoblastoma i dobilo temperaturu. Jednostavno sam je upitao: „Jeste li doručkovali?“
Odmah je briznula u plač.
Nije bilo doručka. Brinula se o teško bolesnom djetetu, a istovremeno se i sama borila s glađu.
Taj trenutak podsjetio me je da zdravstvena zaštita nije samo pitanje lijekova i dijagnostičkih pretraga. Ona podrazumijeva i hranu, čistu vodu, sklonište i ljudsko dostojanstvo.
Više od suosjećanja
Patnja se nastavlja i izvan bolnica.
Jednog dana, dok sam putovao između zdravstvenih ustanova, ugledao sam cisternu s vodom koja je prolazila tim područjem. Oko tridesetoro djece trčalo je za njom, očajnički se nadajući da će doći do vode.
Nisu se igrali. Trčali su za nečim što većina nas uzima zdravo za gotovo – za vodom.
Razgovarao sam i s ocem koji je očajnički pokušavao osigurati medicinsku evakuaciju za svog četrnaestogodišnjeg sina oboljelog od leukemije, koji se borio s otežanim disanjem.
Za takve porodice evakuacija nije samo putovanje. Ona predstavlja nadu. Može biti razlika između života i smrti.
Uprkos svemu, svjedočio sam izuzetnom dostojanstvu i otpornosti ljudi. Porodice koje su izgubile svoje najmilije nastavile su izražavati zahvalnost. Ljudi koji gotovo ništa nemaju i dalje su drugima pružali gostoprimstvo.
Iznova i iznova čuo sam riječi: „Elhamdulillah“.
Njihova otpornost je zadivljujuća, ali ona nikada ne smije postati izgovor da svijet zanemari njihovu patnju.
Djeci u Gazi potrebno je više od suosjećanja.
Potrebni su im neophodni lijekovi i sredstva za ublažavanje bolova, liječenje raka i specijalistička medicinska njega, dijagnostičke pretrage i medicinska oprema. Još važnije, potrebni su im odgovarajuća ishrana, čista voda za piće, sigurno sklonište, osnovne životne potrepštine i pravovremena medicinska evakuacija za djecu čije liječenje nije dostupno u njihovoj sredini.
Došao sam u Gazu kako bih brinuo o djeci. Odlazim s uspomenama koje će me pratiti do kraja života.
Mislim na sedmogodišnju djevojčicu koja je izgubila oca. Mislim na Maryam. Mislim na dječaka koji me je pogledao u oči i rekao: „Doktore, molim vas, spasite me.“
Ova djeca nisu statistika, predmet političkih rasprava niti samo naslovi u medijima. Ona su djeca. Imaju svoja imena, porodice, snove i budućnost.
Neka od njih još se mogu spasiti. Veliki dio njihove patnje još se može spriječiti. Ali svaki sat je važan. Svako odgađanje je važno. Svako dijete je važno.
Molim vas, ne dozvolite da budu zaboravljena djeca koja su mogla dobiti liječenje, oporaviti se i nastaviti živjeti.
Zaslužuju istu priliku kakvu bismo željeli za vlastitu djecu. Zaslužuju priliku da žive. Zaslužuju priliku da se oporave. Zaslužuju budućnost. A naša pomoć im je potrebna sada.
Pojedini podaci o pacijentima na osnovu kojih bi se mogli identifikovati izmijenjeni su radi zaštite njihove privatnosti.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.























