Saopćenje američke vlade da će Sjedinjene Američke Države prestati pružati Izraelu gotovo četiri milijarde dolara godišnje vojne pomoći na prvi pogled djeluje kao historijski raskid.

To je svakako značajno. Međutim, Palestinci bi trebali razlikovati obustavu godišnje finansijske pomoći od razgradnje sistema koji je omogućio izraelsko nasilje, okupaciju i nekažnjivost.

Govoreći za Fox News, Trump je ustvrdio da su se Washington i Netanyahu dogovorili da okončaju ovu pomoć do kraja ove godine jer je Izrael postao uspješna zemlja kojoj više nije potreban američki novac.

Dodao je da će Izrael i dalje moći slobodno kupovati američko oružje te da će mu Sjedinjene Američke Države i dalje pružati pomoć ukoliko mu bude potrebna.

Ovo nije bilo suočavanje s moralnom odgovornošću za ono što se dogodilo u Gazi. Trumpova administracija nije spomenula desetine hiljada ubijenih Palestinaca, razaranje gradova niti ulogu američkog oružja u omogućavanju tih razaranja.

Nije najavila embargo na oružje, zatražila pozivanje na odgovornost niti uslovila buduću saradnju poštivanjem međunarodnog prava.

Umjesto toga, ponudila je izrazito političko objašnjenje. Vojna pomoć Izraelu postala je, kako je navedeno, „loša tema za razgovor“ za republikance.

Trumo je posebno kritikovao Abdulaha el-Sayeda, demokratskog kandidata za Senat u Michiganu, koji se usprotivio bezuslovnoj podršci Izraelu.

To priznanje je izuzetno značajno.

Decenijama su američki političari podršku Izraelu smatrali politički neupitnom. Slanje milijardi dolara Izraelu zahtijevalo je malo javnog objašnjenja, čak i dok su uzastopne izraelske vlade učvršćivale okupaciju, širile ilegalna naselja i više puta napadale Pojas Gaze.

Od Palestinaca se očekivalo da prihvate kako je američka vojna podrška Izraelu trajna, dvostranačka i izvan domašaja demokratskog preispitivanja.

Ta politička nedodirljivost počinje se urušavati.

Saopćenje Trumpove administracije dokaz je da su godine svjedočenja Palestinaca, organiziranja i kampanja promijenile političku računicu u Washingtonu.

Ono odražava rad studenata, aktivista, novinara, palestinskih, arapskih i muslimanskih zajednica, antiratnih grupa i sve većeg broja Amerikanaca koji nisu dozvolili da se Gaza svede na još jednu prolaznu krizu.

Pomoć koja nadilazi grantove

Izrael nije odjednom postao manje koristan Washingtonu. Postalo ga je teže braniti pred američkom javnošću.

Činjenica da je američka administracija osjetila potrebu da najavi okončanje pomoći u vrijeme glasanja Amerikanaca i da pritom poimenično spomene El-Sayeda pokazuje koliko se rasprava promijenila.

Politika koja se nekada predstavljala kao neupitan izraz američkih vrijednosti sada se smatra izbornim rizikom.

Čak i Trump, koji je Izraelu pružio izuzetnu političku i vojnu podršku, izgleda vjeruje da povezanost s bezuslovnom pomoći može njegovoj stranci odnijeti glasove.

To treba prepoznati kao stvarnu pobjedu pokreta za Palestinu. Međutim, to ne treba zamijeniti s okončanjem američkog saučesništva.

Sam Netanyahu zalagao se za udaljavanje Izraela od tradicionalnog oblika američke pomoći.

Njegov preferirani izraz je prelazak s „pomoći na partnerstvo“: Izrael bi prestao primati vidljivu godišnju subvenciju, dok bi istovremeno širio zajednički razvoj naoružanja, vojnih tehnologija, obavještajnu saradnju i proizvodnju odbrambene opreme sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Ovo nije razdvajanje. To bi se moglo pretvoriti u još dublji oblik integracije.

Prema postojećem aranžmanu, Izrael godišnje dobija 3,8 milijardi dolara, uglavnom za kupovinu američkog oružja, na osnovu memoranduma koji obuhvata period do 2028. godine.

Trumpova administracija još nije objasnila kako namjerava prijevremeno okončati ovaj aranžman, koja će sredstva zapravo biti ukinuta niti kako će Kongres reagovati. Netanyahu također nije javno potvrdio navodni sporazum o kojem govori američka administracija.

Još važnije, okončanje ovog aranžmana ne bi spriječilo Izrael da vlastitim novcem kupuje američke avione, bombe i rakete.

Trump je to izričito naglasio: Izrael bi mogao nastaviti kupovati koje god oružje želi.

Američka podrška mogla bi se nastaviti i kroz finansiranje protivraketne odbrane, hitnu vojnu pomoć, razmjenu obavještajnih podataka, garancije za kredite i zajednička istraživanja u oblasti umjetne inteligencije, kibernetičkog ratovanja, biotehnologije, sistema za borbu protiv dronova i drugih vojnih tehnologija.

Prijedlozi o kojima se već raspravlja predviđaju proširenje saradnje između američke i izraelske odbrambene industrije, kao i dublje uključivanje pojedinih dijelova tog odnosa u programe Pentagona.

Drugim riječima, pomoć bi mogla postati manje vidljiva, a da pritom ne izgubi na značaju.

To bi moglo odgovarati i Trumpu i Netanyahuu. Trumpova administracija mogla bi američkim biračima poručiti da se njihovim porezima više ne finansiraju izraelski troškovi. Netanyahu bi mogao tvrditi da je Izrael postigao stratešku nezavisnost.

U međuvremenu, oružje bi nastavilo pristizati, vojne industrije postajale bi sve povezanije, a Washington bi zadržao mogućnost intervencije kad god bi Izraelu zatrebala podrška.

Ček nestaje, ali kanal za dotok pomoći ostaje.

Tradicionalna pomoć, uprkos političkoj zaštiti koju uživa, barem je vidljiva. Ona podrazumijeva konkretan iznos koji novinari, birači i zakonodavci mogu preispitivati.

Preusmjeravanje podrške u zajedničke projekte, odbrambene ugovore i nabavke Pentagona nosi rizik da taj odnos postane netransparentniji, a samim tim i teži za osporavanje.

To bi Izraelu moglo omogućiti i da izbjegne jedno od najvažnijih pitanja koja je otvorilo razaranje Gaze: zašto američki porezni obveznici finansiraju uništavanje palestinskih života?

Ako Izrael počne direktno plaćati isto oružje, američki političari mogli bi tvrditi da moralna odgovornost pripada isključivo kupcu. Međutim, država se ne oslobađa odgovornosti samo promjenom računa.

Okončanje pomoći i saučesništva

Vlada koja svjesno prodaje bombe, dijeli obavještajne podatke, diplomatski štiti počinioca i obnavlja njegove zalihe oružja tokom rata ostaje saučesnik u onome za šta se to oružje koristi.

Za Palestince, stoga, mjerilo promjene ne može biti to da li se Izrael opisuje kao korisnik pomoći ili strateški partner.

Mjerilo mora biti to da li američka politika prestaje omogućavati okupaciju, aparthejd, prisilno raseljavanje i masovna ubistva.

Obustava godišnje vojne pomoći i dalje bi bila značajna. Izrael je uživao privilegiju kakvu nema nijedna druga bogata država: milijarde dolara zagarantovanog američkog vojnog finansiranja uprkos ponovljenim kršenjima međunarodnog prava.

Ukidanje tog prava na pomoć srušilo bi važan politički tabu i pokazalo da bezuslovna podrška nije ni neizbježna ni nepovratna.

Međutim, pokret za slobodu Palestine sada mora ići dalje od naslova. Zahtjev ne može biti samo: prestanite Izraelu besplatno davati oružje.

To također mora uključivati: prestanak prodaje oružja koje se koristi protiv civila, prestanak zaštite Izraela od pozivanja na odgovornost, prestanak tretiranja palestinskih prava kao podređenih izraelskoj vojnoj dominaciji i prestanak prikrivanja saučesništva iza strateške saradnje.

Trumpovo saopćenje istovremeno predstavlja pobjedu i upozorenje. Ono pokazuje da je pritisak javnosti učinio finansiranje Izraela politički nepoželjnim.

Ali također otkriva koliko brzo vlade mogu preoblikovati nepopularan odnos, a da pritom ne promijene njegovu suštinu.

Kraj pomoći bio bi značajan. Kraj saučesništva bio bi historijski. Palestinci i oni koji su se borili uz njih moraju insistirati na toj razlici.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.