Ko će ispričati palestinsku priču? To je ključno pitanje koje vapi za odgovorom.

Od uredničkih sporova o palestinskoj historiji do pravnih posljedica podrške Palestini, ova borba nadilazi okvire onoga šta se smije reći, kao i pitanje ko odlučuje o tome na koji će način ta priča biti predstavljena javnosti.

Jedan narod može izgubiti svoje domove, svoju zemlju i sigurnost svoje budućnosti. No, nakon toga slijedi još jedna borba: ispričati svijetu šta se dogodilo, zašto se dogodilo i ko snosi odgovornost.

Za Palestince se ova borba sve više prenosi na izdavačke kuće, književne događaje i institucije koje određuju koje će priče doprijeti do javnosti.

Iako njihova patnja može biti priznata, historijski kontekst koji je objašnjava često postaje predmet sporenja. Njihovi pisci možda i pronađu priliku za objavljivanje djela, ali rasprave o jeziku i načinu uokvirivanja teme mogu odrediti koliko će od njihove izvorne poruke zapravo ostati sačuvano.

Dva nedavna slučaja iz svijeta književnosti pokazuju različite dimenzije ovog problema: povlačenje dječije knjige o Palestini iz izdavačke kuće Penguin Random House nakon uredničkog spora i odluka irske spisateljice Sally Rooney i njenog izdavača da povuku njene knjige s britanskog tržišta zbog pravnih posljedica njene podrške organizaciji “Palestine Action”.

Ova dva slučaja nisu ista. Prvi se odnosi na urednička neslaganja u vezi s prikazivanjem historije, dok se drugi tiče utjecaja britanskog zakona o terorizmu na zaradu spisateljice i distribuciju njenih djela.

Ipak, oba slučaja nameću pitanje koje zaslužuje mnogo veću pažnju: ko određuje granice prihvatljivog izražavanja kada je riječ o Palestini?

Kada historija postane predmet spora

U oktobru su palestinsko-američke autorice Alana Hadid i Jenan Matari povukle svoju knjigu za djecu, „Raseljavanje i palestinsko-američka priča” (*Displacement and the Palestinian American Story*), iz izdavačke kuće Penguin Random House nakon višemjesečnih neslaganja oko uredničkih izmjena.

Knjiga je bila namijenjena čitaocima uzrasta od 10 do 13 godina, a cilj joj je bio upoznati ih s palestinskom historijom, Nakbom iz 1948. godine, izraelskom okupacijom, otporom i iskustvima dijaspore.

Autorice su tvrdile da bi predložene izmjene iskrivile njihovu priču, uključujući dijelove koji se odnose na napad pod vodstvom Hamasa 7. oktobra 2023. godine, kao i opise cionističkih milicija koje su učestvovale u raseljavanju Palestinaca 1948. godine.

Prema pisanju lista “The Guardian”, izdavač je dodao formulacije koje napad od 7. oktobra opisuju kao kršenje međunarodnog prava, dok su se autorice usprotivile izmjenama za koje su smatrale da su u suprotnosti s njihovim narativom.

Iz izdavačke kuće “Penguin Random House” branili su svoj urednički proces, navodeći da je riječ o standardnoj praksi. Autorice su na kraju povukle rukopis, a očekuje se da će knjiga biti objavljena u izdavačkoj kući Interlink Books 2027. godine.

Izdavači imaju odgovornost osigurati tačnost i pružiti kontekst primjeren uzrastu čitalaca. Ali čija historija dobija takav kontekst, a čija se patnja izlaže beskrajnim ograđivanjima i dodatnim objašnjenjima?

Ako se od djece očekuje da uče o 7. oktobru, moraju učiti i o Nakbi - masovnom raseljavanju Palestinaca 1948. godine - te o decenijama okupacije, oduzimanja imovine i nasilja koje su uslijedile.

Palestinska historija ne može se razumjeti kroz izolirane događaje lišene historijskog konteksta; isto tako, politička osjetljivost ne bi smjela oblikovati pripovijedanje o toj historiji određivanjem koje se istine smiju iznijeti, a koje se moraju ublažiti ili potpuno izostaviti.

Pitanje nije mogu li urednici dovesti u pitanje autorovo tumačenje. Mogu, a ponekad to i trebaju učiniti. Pitanje je da li urednička intervencija poboljšava tekst ili suštinski mijenja ono što je autor želio reći.

To što su autorice povukle knjigu pokazuje koliko je taj spor ozbiljan. Zaključile su da rukopis koji se pripremao za objavljivanje više nije knjiga koju su one napisale.

Upravo ovdje politika izdavaštva postaje pitanje kontrole narativa. Priča može ostati tehnički pogodna za objavljivanje, dok se njeno historijsko tumačenje postepeno mijenja.

Patnja se može priznati, a da pritom odgovornost postane manje eksplicitna. Raseljavanje se može opisati bez adekvatnog objašnjenja događaja koji su do njega doveli.

Takvo uljepšavanje ne podrazumijeva nužno formalnu zabranu. Ono se može odvijati putem izostavljanja dijelova, selektivnog prikazivanja, te odluka o tome koje riječi zahtijevaju dodatno pojašnjenje, a koje historijske tvrdnje mogu ostati iznesene bez osporavanja.

Cijena iskazivanja solidarnosti

Slučaj Rooney razlikuje se od spora oko rukopisa Alane Hadid i Jenan Matari.

Ipak, ishod otvara pitanja o granicama političkog izražavanja i posljedicama britanskog pristupa aktivizmu vezanom za Palestinu.

Ta razlika je važna. Bilo bi netačno svaku posljedicu pravnog ograničenja izjednačavati s klasičnom zabranom knjige.

No, bilo bi jednako pogrešno zanemariti implikacije po kulturno izražavanje u situacijama kada politička opredijeljenost jedne spisateljice utječe na to hoće li njeno djelo i dalje moći biti dostupno javnosti.

Šire pitanje glasi: u kojoj mjeri ograničenja uvedena radi sigurnosnih razloga mogu utjecati na umjetničku slobodu, političku solidarnost i spremnost drugih pisaca da iznose kontroverzne stavove?

Kada kulturno djelovanje nosi sa sobom značajne pravne ili profesionalne rizike, posljedice mogu zahvatiti i širi krug ljudi, a ne samo one koji su direktno pogođeni.

Drugi bi mogli postati oprezniji u pogledu ciljeva koje podržavaju, jezika koji koriste i tema o kojima govore.

Ove kontroverze ukazuju na širi problem: za kontrolu narativa nije uvijek neophodno da jedan autoritet izričito zabrani određenu priču.

Ona može nastati kao rezultat niza odluka izdavača, institucija i pravnih sistema koje određuju koji će narativi dospjeti do publike i pod kojim uvjetima.

Svaka od tih odluka može imati svoje opravdanje, a svaki slučaj treba razmatrati na osnovu vlastitih dokaza. Ipak, njihov zajednički utjecaj na javni diskurs zaslužuje pomnu analizu.

Za Palestince je način na koji su predstavljeni neraskidivo povezan s njihovom historijom.

Nakba nije bila samo humanitarna tragedija; ona je podrazumijevala raseljavanje stotina hiljada Palestinaca, kao i uništenje ili raseljavanje stanovništva iz stotina palestinskih naselja.

Kasnija historija okupacije, širenja ilegalnih naselja i stalnog nasilja ne može se razumjeti bez sagledavanja političkih i vojnih struktura unutar kojih su se te realnosti razvijale.

Ipak, javne rasprave o Palestini mogu postati odvojene od tog historijskog kontinuiteta.

Pojedinačni činovi palestinskog nasilja mogu se posmatrati izolovano, dok okolnosti koje ih prate dobijaju manje pažnje.

Palestinska patnja može biti predstavljena kao žalosna posljedica sukoba, a ne kao iskustvo koje zahtijeva temeljito preispitivanje pitanja moći, odgovornosti i historijskog kontinuiteta.

Više od vidljive cenzure

Problem nije samo u tome što se palestinska patnja negira, već i u tome što je ona odvojena od historije koja joj daje smisao.

Nakba postaje tragedija bez počinilaca, raseljavanje postaje stanje bez uzroka, a otpor postaje izolovan čin, lišen historijske stvarnosti u čijem je okrilju nastao.

Sam jezik neutralnosti može postati sredstvo za prikrivanje ovih odnosa, posebno kada se zahtjevi za oprezom i suzdržanošću nesrazmjerno postavljaju pred one koji pokušavaju dokumentovati palestinsko lišavanje imovine i prava.

Upravo tako funkcioniše kontrola narativa: ne uvijek kroz otvoreno negiranje historije, već kroz postepeno sužavanje onoga što se o njoj može reći.

Priča može biti dopuštena u javnom prostoru sve dok su njene političke implikacije prigušene, prikaz odgovornosti ublažen, a izazov uspostavljenoj moći dovoljno razvodnjen.

Rezultat je verzija Palestine zbog koje se može žalovati, ali koju nije moguće u potpunosti razumjeti; verzija koja se može priznati, ali kojoj nije dopušteno da naruši narative kojima se opravdava ili normalizuje lišavanje Palestinaca njihove imovine i prava.

Književnost za djecu čini ova pitanja posebno važnim.

Knjige oblikuju način na koji mladi čitaoci shvataju historiju, odgovornost i iskustva ljudi izvan vlastitih zajednica.

Ako palestinska historija dopre do djece tek nakon što su njeni najsporniji aspekti ublaženi, njihovo razumijevanje sukoba neizbježno će ostati nepotpuno.

Dakle, pitanje nije samo može li se Palestina spomenuti u nekoj knjizi. Pitanje je mogu li Palestinci učestvovati u definisanju načina na koji se priča njihova vlastita historija.

Povlačenje rukopisa i uklanjanje knjiga jednog autora s nacionalnog tržišta otkrivaju različite pritiske koji djeluju na kulturno izražavanje. Nijedan od ovih slučajeva sam po sebi ne uspostavlja univerzalnu politiku gušenja palestinskih narativa.

Međutim, zajedno oni potiču na ozbiljno preispitivanje institucija i pravila koja određuju čemu čitaoci mogu pristupiti i šta pisci mogu reći.

Borba oko Palestine vodi se za zemlju, suverenitet i političku slobodu. Također se vodi borba oko sjećanja, jezika i predstavljanja. Narod čija je historija osporavana mora biti u stanju suprotstaviti se ne samo negiranju vlastite patnje, već i njenom selektivnom prikazivanju.

Rješenje nije u tome da se jedan „uljepšan“ narativ zamijeni drugim. Rješenje je u odbrani uvjeta u kojima se historijski prikazi mogu analizirati, preispitivati ​​i o njima raspravljati - bez uklanjanja ključnog konteksta ili nepotrebnog ograničavanja političkog izražavanja.

Palestina ne bi smjela postati „ugodnija“ priča samo zato da bi bila prihvatljiva za objavljivanje. Njena historija, sa svim svojim složenostima i neugodnim istinama, zaslužuje da bude ispričana u potpunosti.

 *Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.