Već zategnuti odnosi između Tel Aviva i Ankare dodatno su se pogoršali početkom ove sedmice, kada je Izrael napao vojnu zračnu bazu Abu al-Duhur u sirijskoj pokrajini Idlib.

U zračnim napadima nije bilo žrtava, iako su pista i objekti za skladištenje gotovo potpuno uništeni.

Ured izraelskog premijera Benjamina Netanyahua saopćio je da je napad spriječio Siriju da dopusti raspoređivanje turskih snaga u toj bazi, tvrdeći da bi takav potez narušio postojeći sigurnosni status quo.

Netanyahu je također upozorio Turkiye na vojno jačanje koje se „spušta prema jugu“, navodeći da ono „predstavlja prijetnju za nas“.

Turkiye je oštro osudila napad, ističući da Izrael nastavlja napadati infrastrukturu i kapacitete Sirije, istovremeno podrivajući njen teritorijalni integritet i jedinstvo.

Ankara je također pozvala međunarodnu zajednicu da zauzme odlučniji stav kako bi se okončala izraelska agresija na Siriju. Washington se pridružio Turkiye u kritikama napada, a američki izaslanik za Siriju Tom Barrack opisao je izraelske napade kao „nepotrebnu eskalaciju“ koja narušava regionalnu stabilnost.

Stručnjaci smatraju da je izraelska agresija u Siriji proračunat pokušaj Netanyahua da, radi ostvarivanja unutrašnjopolitičkih ciljeva, predstavi Turkiye kao sigurnosnu prijetnju.

Izrael će izbore održati u oktobru. Netanyahu, koji je već najduže na funkciji premijera u historiji Izraela, bori se za politički opstanak, što potvrđuju i njegovi loši rezultati u predizbornim anketama.

Analitičari upozoravaju da izraelska retorika i postupci mogu dovesti do šireg sukoba s Ankarom, članicom NATO-a, koja raspolaže vojnim sposobnostima znatno nadmoćnijim od onih drugih regionalnih aktera.

Gokhan Batu, analitičar za pitanja Levanta u Centru za studije Bliskog istoka sa sjedištem u Ankari, rekao je za TRT World da je Netanyahu napadom na vojnu zračnu bazu Abu al-Duhur uputio „otvoren izazov utjecaju Turkiye“.

Prema njegovim riječima, regija i širi svijet prolaze kroz period tranzicije usljed nespremnosti Washingtona da i dalje bude jedini garant sigurnosti.

Analitičari kažu da su brojni ratovi koje Netanyahu vodi širom regije dio dobro osmišljenog plana za povećanje njegovih šansi da pobijedi na predstojećim parlamentarnim izborima, za koje se široko očekuje da će ih izgubiti.

Bivši izraelski premijer Ehud Barak prozvao je Netanyahua zbog „namjerne“ eskalacije tenzija s Turkiye, ocijenivši taj potez „nepromišljenim i glupim“.

„To snažno miriše na politički motiv da se na izbore izađe s nizom sigurnosnih tenzija koje bi podstakle strah i zabrinutost javnosti“, citiran je Barak.

Slično tome, lider opozicije Yair Golan kritikovao je Netanyahua zbog njegove „provokativne i opasne“ odluke da napadne Siriju.

„Vojna sila se ponovo koristi iz političkih razloga“, rekao je, nazvavši Netanyahua „ekstremnim i nepouzdanim“ političarem.

Vojna moć Turkiye: prijetnja hegemonu

Prema Batuu, činjenica da su izraelski napadi uslijedili ubrzo nakon Zajedničkog odbrambenog sporazuma iz Meke - pakta između Turkiye, Saudijske Arabije i Pakistana zasnovanog na principu kolektivnog odvraćanja - ima „veliki značaj“.

„Izrael želi poslati poruku da ga sporazum (iz Meke) neće odvratiti“, kaže on.

Tel Aviv je „duboko nezadovoljan“ činjenicom da se savezu pridružila i Saudijska Arabija, s kojom Izrael već godinama nastoji normalizirati odnose.

Turkiye već dugo održava vojno prisustvo u Siriji. Na sjeveru zemlje Turkiye je od 2016. godine provela niz uspješnih antiterorističkih operacija kako bi spriječila uspostavljanje terorističkog koridora i osigurala miran život stanovništva.

Od revolucije u decembru 2024. godine, kojom je svrgnut diktatorski režim Bashara al-Assada, situacija u Siriji razvija se „u pravcu koji se veoma razlikuje“ od onoga što je Izrael očekivao, kaže Batu.

Izrael je u početku doveo u pitanje legitimitet nove vlade i dodatno podstakao nestabilnost. Približavanje Washingtona Damasku, zajedno s naporima SAD-a da ograniči djelovanje Izraela, primorava Izrael da traži nova opravdanja za intervenciju, dodaje on.

„Njegovo obrazloženje o zaštiti manjina postalo je još manje uvjerljivo, posebno nakon uspostavljanja stabilnosti na sjeveru i uključivanja različitih etničkih grupa u vladu i oružane snage“, kaže on.

Nakon pada baasističkog režima, Izrael ne želi da se na njegovoj sjevernoj granici učvrsti politički i sigurnosni poredak koji uživa znatno veću podršku stanovništva nego njegov prethodnik, smatra Batu.

„Izrael tvrdi da bliske veze ovog novog poretka s Turkiye smatra prijetnjom. Izrael je svjestan da za tu tvrdnju nema dokaza, ali su mu potrebni izgovori za slabljenje nove strukture na njegovoj sjevernoj granici“, kaže on.

Vojno-industrijska snaga Turkiye dodatno usložnjava izraelske kalkulacije.

Ankara je već najveći proizvođač vojnih dronova na svijetu. Proces koji je dobio zamah nakon 2015. godine, s isplativim i sposobnim platformama poput Bayraktara TB2, proširen je na Bayraktar Kızılelma i ANKA III kompanije Turkish Aerospace, koji posjeduju sposobnosti djelovanja zrak-zrak.

Očekuje se i da će domaći borbeni avion pete generacije KAAN postepeno ulaziti u upotrebu od 2029. godine.

„To Turkiye daje potencijal da postane vodeća zračna sila u regiji, što bi Izrael suočilo s regionalnom stvarnošću kakvu dosad nije iskusio“, kaže Batu.

Dodaje da tvrdnje o mogućnosti otvorenog oružanog sukoba nisu u potpunosti bez osnove.

Ankara kao „kooperativna sila“

Izraelski napadi u Siriji također su postali „reputacijski problem“ za Turkiye, kaže Batu.

Ankara je dosad reagovala suzdržano. Međutim, Batu navodi da bi joj moglo biti „sve teže“ zadržati suzdržanost ako se izraelska agresija nastavi.

Selcuk Aydin, docent na Univerzitetu Bogaziçi, kaže da je sve izraženiji izraelski antiturski stav očigledan pokušaj osiguravanja podrške birača uoči izbora u oktobru.

„Izraelska retorika protiv Turkiye u velikoj je mjeri povezana s izraelskim izbornim procesom“, rekao je za TRT World.

On navodi da izraelski napadi u Siriji očigledno šalju jasnu poruku Ankari. Međutim, Türkiye se razlikuje od Irana: kao članica NATO-a, Turkiye ima snažnu odbrambenu industriju, kao i zajednički odbrambeni sporazum sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom.

Izrael pod vodstvom Netanyahua nastoji uspostaviti hegemoniju i ostvariti utjecaj na regionalnu politiku, prvenstveno kroz sigurnosno usmjerene politike čiji je cilj održavanje dominacije, ističe Aydin.

Nasuprot tome, pristup Turkiye Bliskom istoku nije usmjeren isključivo na odbranu i sigurnost. On je duboko ukorijenjen u historijskoj, kulturnoj, vjerskoj i ekonomskoj saradnji, kaže Aydin.

Turkiye se pozicionira kao „kooperativna sila“, a ne kao dominantna sila, stavljajući naglasak na ekonomsku snagu i stabilnost, umjesto na hegemoniju.

Ta dva pristupa direktno se sukobljavaju na Bliskom istoku, kaže on.

„Ali ne očekujem nikakav otvoreni sigurnosni sukob između dvije zemlje“, zaključuje Aydin.

Aydin također ističe da su nedavne tenzije između Turkiye i Grčke, kao i politike Atine usmjerene na suprotstavljanje Ankari, usko povezane s grčkim odnosima s Izraelom.

Iako se Izrael možda neće otvoreno suprotstaviti Turkiye, on jača savez s Grčkom protiv Ankare i njenih regionalnih rivala, uključujući Kipar pod upravom Grka, kaže Aydin.

Prema Batuu, napadi na Abu al-Duhur podstakli su tvrdnje da je operacija djelimično bila usmjerena na povećanje Netanyahuove popularnosti i iskorištavanje zabrinutosti javnosti za sigurnost uoči izbora.

Međutim, upozorava da bi se, imajući u vidu vojne sposobnosti Turkiye, ono što je počelo kao Netanyahuov izborni potez moglo pretvoriti u političko samoubistvo.

„Turkiye jednostavno nije zemlja protiv koje se mogu sigurno preuzimati vojni rizici radi ostvarivanja izbornih koristi. Ulozi su previsoki“, kaže on.