Nedavni, iznenadni priliv desetina hiljada Marokanaca na špansku teritoriju ponovo je skrenuo pažnju na neregularne migracije prema Evropi, sporno pitanje koje posljednjih godina izaziva brojne političke i društvene podjele širom kontinenta.

Međutim, širi pogled na migrantsku krizu otkriva mnogo složeniju i višedimenzionalnu priču, u kojoj se isprepliću historija, međunarodni odnosi i globalna geopolitika.

Drugim riječima, nije riječ o pukom prelasku migranata, već o događaju koji treba posmatrati kroz širu, globalnu perspektivu.

Ono što ovaj slučaj izdvaja od uobičajenih pokušaja prelaska migranata iz Afrike u Evropu jeste činjenica da se dogodio na afričkom kopnu – u Ceuti i Melilli, dvjema španskim enklavama na teritoriji Maroka.

Ceuta je podnijela najveći teret ovog priliva, jer je, prema navodima Reutersa, u enklavu ušlo između 50.000 i 60.000 migranata. U Melilli su, s druge strane, zabilježeni tek sporadični sukobi između migranata i pripadnika sigurnosnih snaga.

Špansko preuzimanje

Ceuta i Melilla dugo su pod španskom upravom. Za razliku od drugih dijelova sjevernog Maroka, Španska kruna prisvojila je ove dvije enklave mnogo prije nego što je krajem 19. i početkom 20. stoljeća zauzela druge gradove na sjeveru Maroka.

Ceutu je 1415. godine prvobitno osvojio Portugal, a pod špansku vlast dospjela je nakon stvaranja Iberske unije (1580–1640), kada su Portugal i Španija bili ujedinjeni pod španskim monarhom.

Lisabonski sporazum iz 1668. godine ponovo je potvrdio španski suverenitet nad Ceutom.

Melillu su, s druge strane, Španci osvojili još 1497. godine, ubrzo nakon pada Granade 1492. i završetka španske Rekonkviste.

Iako špansku upravu nad ovim enklavama priznaje većina vodećih međunarodnih aktera, nedavna promjena formulacije u zakonodavnim dokumentima američkog Kongresa, kada je riječ o statusu ovih gradova, ukazuje na širi kontekst koji bi mogao biti povezan s migrantskim incidentom.

Sjedinjene Američke Države sada ove enklave nazivaju „gradovima pod španskom upravom koji se nalaze na teritoriji Maroka“, za razliku od ranijih dokumenata u kojima su opisivane kao španska teritorija.

Takva promjena ne predstavlja iznenađenje, budući da posljednjih godina SAD nisu imali bliske odnose s aktuelnom španskom vladom.

Predsjednik Donald Trump često je kritikovao špansku vladu i premijera zbog niza pitanja, posebno zbog podrške Madrida palestinskom pitanju.

Upravo je takav složen odnos između dvije države naveo mnoge da posumnjaju da se kriza u Ceuti ne može objasniti samo kao običan migrantski val.

Zategnuti odnosi

Sjedinjene Američke Države više puta su kritikovale Španiju zbog njenog stava prema migracijama, kao i zbog, kako tvrde, pasivnosti tokom rata s Iranom.

Predsjednik SAD-a migrantski incident nazvao je „invazijom“, sugerišući da je posljedica blage migracione politike španske vlade.

Kada je riječ o španskoj „pasivnosti“ u ratu, koju je Trump kritikovao, autori ovog tumačenja smatraju da se zapravo radilo o aktivnom djelovanju koje nije odgovaralo američkim interesima.

Od početka rata s Iranom, Španija je odbijala dozvoliti SAD-u korištenje svojih vojnih baza.

Također, Španija je tokom 2024. i 2025. godine u više navrata blokirala isporuke oružja namijenjene Izraelu, a potom je u oktobru 2025. godine usvojen i parlamentarni embargo na izvoz oružja.

Ovi potezi naveli su mnoge na nagađanja da su povezani s vanjskom politikom i međunarodnim odnosima Španije.

Predvođena lijevo orijentisanom vladom, Španija vodi blažu graničnu politiku, što potvrđuje i nedavna presuda Vrhovnog suda u vezi s migrantima koji u zemlju stižu morskim putem. Prema ovom tumačenju, upravo je ta odluka djelimično doprinijela izbijanju krize u Ceuti i Melilli.

Istovremeno, pojedini smatraju da su SAD i njihovi saveznici mogli iskoristiti takvu politiku kako bi oblikovali narativ i podstakli iznenadni priliv migranata, računajući da će to povećati pritisak na špansku vladu putem snažnog domaćeg desničarskog, antimigracijskog lobija.

Neki idu i korak dalje te tvrde da cilj nije bio samo oslabiti položaj španske vlade u unutrašnjoj politici, već i umanjiti njen utjecaj nad enklavama i špansko-marokanskim dijelom Mediterana, koji se prema zapadu proteže do Gibraltarskog moreuza.

Slabljenje španskog utjecaja na tom području automatski bi išlo u korist Maroku, što bi, prema ovom viđenju, više odgovaralo interesima SAD-a i njihovih saveznika.

Na kraju krajeva, Maroko je dozvolio prolazak isporuka oružja koje je Španija blokirala. Budući da rat s Iranom i dalje traje, SAD i Izrael, prema ovom tumačenju, ne mogu sebi priuštiti dodatne prepreke u snabdijevanju preko Gibraltarskog moreuza, u trenutku kada ni Hormuški ni moreuz Bab el-Mandeb više nisu pouzdani pravci.

Do danas je španska vlada uglavnom stavila situaciju pod kontrolu, jer se velika većina migranata koji su ušli u enklave već vratila.

Posmatran iz šire geopolitičke perspektive, ovaj događaj predstavlja podsjetnik na aktuelnu dinamiku međunarodnih odnosa, a možda i nagovještaj mogućeg razvoja odnosa između Španije i Sjedinjenih Američkih Država.

Za sada se može reći jedino da bi, ukoliko bi se pokazalo tačnim da su SAD i njihovi saveznici imali ulogu u ovom događaju, komentari američkog predsjednika o migrantskoj krizi bili jednako smjeli kao i španske teritorijalne pretenzije prema ovim enklavama.

(Ovaj članak je prvobitno objavljen na TRT Afrika.)

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.