Ove sedmice obilježava se 25. godišnjica AK partije. Stranka je na nacionalnim izborima učestvovala svega godinu nakon osnivanja i odmah odnijela pobjedu.
Danas je na vlasti u Turkiye kroz jednostranačke vlade gotovo 24 godine, uključujući i osam godina otkako je zemlja 2018. godine prešla na predsjednički sistem.
To je izuzetan politički rezultat, posebno imajući u vidu savremenu političku historiju Turkiye. Međutim, kada se ovaj uspjeh stavi u širi kontekst, njegova razmjera postaje još jasnija.
Turkiye je tokom decenije koja je prethodila usponu AK partije, od 1991. do 2002. godine, prolazila kroz niz koalicionih vlada.
Stranka koja je najduže neprekidno bila na vlasti u demokratskoj historiji zemlje bila je Demokratska stranka, koja je držala vlast punih deset godina, od maja 1950. do maja 1960. godine.
Ipak, uprkos tome što je osvojila tri uzastopna izborna mandata, stranka je svrgnuta vojnim pučem 1960. godine. Njen lider i premijer Adnan Menderes pogubljen je zajedno s ministrima vanjskih poslova i finansija.
Stranka je zabranjena, a njeni članovi progonjeni. Tada je u turskoj politici uspostavljen sistem vojne tutelе.
Bio je to sistem u kojem je vojna birokratija povlačila crvene linije kada je riječ o vrlo rigidnom shvatanju sekularizma, kao i pitanjima vezanim za vanjskopolitičko usmjerenje Turkiye.
Od izabranih vlada očekivalo se, a ponekad im je to bilo i direktno naređivano, da te granice ne prelaze.
Kada vlade nisu postupale u skladu s tim zahtjevima, vojska ih je svrgavala, ponekad direktnom intervencijom, kao tokom pučeva 1960. i 1980. godine, a ponekad putem oštrih ultimatuma, kao 1971. i 1996. godine.
Fragmentirane, nestabilne i kratkotrajne koalicione vlade i sistem vojne tutelе međusobno su se podupirali. Takav obrazac nastavio se i u periodu prije dolaska AK partije na vlast.
AK partija je također uložila značajne napore da ukloni te crvene linije i spriječi da vojska diktira političke odluke.
Slika Turkiye 2002. godine u tom pogledu bila je prilično sumorna.
Vojne elite osporavale su pravo AK partije da vlada i nastojale nametnuti vlastite uslove, što je pokazao i e-memorandum iz 2007. godine.
Tokom gotovo 24 godine na vlasti, AK partija se od svojih prethodnika razlikovala po tome što nije pokušavala postići kompromis s vojnom birokratijom.
Recep Tayyip Erdogan je, tokom svog mandata na čelu stranke, kao premijer i predsjednik, vrlo jasno zastupao stav da onaj ko pobijedi na izborima ima pravo upravljati zemljom bez traženja dozvole od birokrata.
Od ultimatuma iz 2007. godine pa sve do pokušaja puča FETO-a 2016. godine, Erdogan nije popuštao i dosljedno se odupirao takvim pritiscima.
Tokom posljednjeg pokušaja puča 2016. godine, odred za atentat napao je Erdoganovu rezidenciju, borbeni avioni napali su brojne javne objekte, uključujući i Parlament, a 253 građana ubijena su vatrom terorista FETO-a.
Ipak, prvi put od 1960. godine, Turkiye je uspjela normalizovati odnose između civilnih vlasti i vojske. Od pravnih reformi do reformi vojnog obrazovanja, čitav niz institucionalnih promjena doveo je vojsku pod demokratski nadzor.
Vraćena prava
Kako je demokratsko odlučivanje i sprovođenje odluka postalo norma nakon povlačenja vojske iz unutrašnje politike, dva procesa normalizacije odvijala su se paralelno.
Dvije najveće društvene zajednice koje su dugo bile marginalizovane – Kurdi i pobožni Turci – također su doživjele velike promjene.
Kada je riječ o Kurdima, period vladavine AK partije donio je ukidanje brojnih ograničenja vezanih za kurdski jezik i kulturu kroz niz važnih reformi.
Prvi privatni instituti za učenje kurdskog jezika otvoreni su 2004. godine na različitim mjestima, od Batmana do Istanbula.
Javni emiter TRT pokrenuo je 2009. godine vlastiti televizijski kanal na kurdskom jeziku, koji i danas djeluje kao TRT Kurdi.
Iste godine kurdski jezik počeo se izučavati i na institutima pri turskim univerzitetima.
Gledano iz današnje perspektive, sve ovo možda djeluje kao daleka prošlost, ali zapravo se dogodilo relativno nedavno i izazvalo je snažne reakcije, ne samo među etabliranom birokratijom već i među glavnim opozicionim strankama.
Još jedan proces normalizacije odnosio se na stanovništvo Turkiye.
Ženama koje nose hidžab, a koje čine više od polovine ženske populacije u zemlji, bilo je zabranjeno da se obrazuju.
Takva apsurdna politika u to vrijeme smatrana je normalnom, uz podršku birokratskog aparata, od vojske pa sve do najviših pravosudnih institucija.
Ukidanje takvih zabrana koje je sprovela AK partija ponovo je naišlo na otpor, ne samo među tom birokratskom elitom već i među glavnim opozicionim strankama, kao i mnogim takozvanim organizacijama civilnog društva i poslovnim krugovima.
Ova prava nisu vraćena zahvaljujući širokom društvenom konsenzusu, već kroz ogorčenu borbu predsjednika Erdogana protiv ukorijenjenih centara moći u birokratiji, politici i poslovnom svijetu.
Njegovi birači željeli su da se bori za ta prava – i on se borio.
Nisu vraćena samo prava velikim dijelovima društva, poput Kurda ili žena koje nose hidžab.
Promjene su obuhvatile i manje zajednice, koje su također dobile novi prostor. Tako je, između ostalog, u Istanbulu otvorena prva crkva izgrađena u posljednjih 100 godina za sirijske hrišćane.
Erdogan je također pružio dobrodošlicu izbjeglicama.
Dok je gotovo svaka druga stranka koristila pitanje imigracije protiv Erdogana zbog prisustva oko četiri miliona sirijskih izbjeglica u zemlji, uoči predsjedničkih i parlamentarnih izbora 2023. godine, Erdogan je jasno iznio svoju viziju.
„Nastavit ćemo držati naša vrata otvorenim za one kojima je potrebna pomoć. Jučer su dolazili iz Iraka, Sirije i Afganistana. Danas dolaze iz Ukrajine. Sutra ne znamo odakle će doći. Ali ova zemlja će uvijek biti utočište za potlačene. U to možete biti sigurni“, rekao je tada.
Ostajući dosljedan svom uvjerenju, Erdogan je uspio preokrenuti situaciju u odnosu na takozvane liberalne, ljevičarske, pa čak i islamističke stranke koje su to pitanje koristile protiv njega.
Ekonomski rast
Ono što je također obilježilo period vladavine AK partije jeste društveno-ekonomska sfera.
Stranka je došla na vlast nakon razorne ekonomske krize 2001. godine.
Dok je BDP Grčke 2002. godine iznosio 60 posto turskog BDP-a, Turkiye danas ima veći BDP od svih svojih osam susjeda zajedno.
Međutim, ono što je period vlasti AK partije pretvorilo u eru ekonomske transformacije nisu samo kumulativni ekonomski pokazatelji.
Godine nakon 2002. danas se pamte po brojnim velikim infrastrukturnim projektima – od interkontinentalnih mostova i podvodnih tunela do brana, aerodroma, bolnica i socijalnih stanova.
Aerodrom Istanbul, otvoren 2018. godine, najveća je aerodromska terminalska zgrada na svijetu pod jednim krovom i najprometniji aerodrom u Evropi.
Most Canakkale 1915, otvoren 2022. godine, najduži je viseći most na svijetu, s glavnim rasponom između stubova od 2.023 metra.
Brana Yusufeli, otvorena 2022. godine, najviša je betonska lučna brana u Evropi.
Tunel Evroazija, otvoren 2016. godine, drži svjetski rekord kao prvi dvospratni drumski tunel izgrađen ispod morskog dna.
Spisak se nastavlja: najveći, najduži, najviši. Predsjednik Erdogan stekao je reputaciju lidera koji je izgradio desetine takvih građevinskih poduhvata. Ali nije riječ samo o upisivanju u knjige rekorda zbog veličine projekata.
Turski predsjednik Erdogan također je pomjerio granice kada je riječ o tome da rezultati tih politika dopru do običnih građana.
Uprava za stambeni razvoj Turkiye (TOKİ) izgradila je i širom zemlje isporučila približno 1,76 miliona stambenih jedinica od 2002. godine.
Samo u regiji pogođenoj zemljotresom, TOKİ je od razornog zemljotresa 2023. godine isporučio više od 455.000 stambenih jedinica.
Upravo zato je AK partija povećala svoj udio glasova čak i u područjima pogođenim zemljotresom, uprkos ogromnom bolu i stradanju stanovništva u toj regiji.
To su ključne činjenice koje zapadni analitičari često zanemaruju kada pokušavaju objasniti uzastopne izborne pobjede AK partije.
Naravno, tako dug period na vlasti daje kandidatima ove partije značajnu prednost koju donosi status vladajuće stranke, ali za održavanje tako dugotrajnog političkog nasljeđa potrebno je mnogo više od toga.
Rezultati odbrambene industrije
Budući da je odbrambena industrija postala još jedno od obilježja perioda vlasti AK partije, bilo bi nepravedno završiti ovaj tekst bez osvrta na nju.
AK partija je dramatično promijenila način na koji zemlja doživljava samu sebe, zahvaljujući naglom rastu proizvodnje u odbrambenoj industriji.
Dok je Turkiye nekada gotovo u potpunosti zavisila od uvoza odbrambenih proizvoda, domaći proizvodi danas obuhvataju sve – od pješadijskih pušaka MPT i široke porodice bespilotnih letjelica, do ratnih brodova i različitih oklopnih borbenih i transportnih vozila, uključujući Hurjet, napredni mlazni školski i laki borbeni avion, kao i borbeni helikopter T129 Atak.
Industrija sada napreduje i u razvoju domaćeg tenka Altay i lovca pete generacije Kaan.
Ovaj odbrambeni ekosistem sada je doveo do toga da se pet turskih odbrambenih kompanija nalazi na listi 100 najvećih odbrambenih kompanija u svijetu.
Dok prihodi od izvoza iz godine u godinu rastu, Turkiye procvat svoje odbrambene industrije ne posmatra samo kroz prizmu ekonomskih koristi, već ga koristi i za zaobilaženje relevantnih sankcija i zabrana koje ograničavaju njeno djelovanje.
Osim toga, Turkiye ovaj razvoj koristi i kao diplomatsku polugu za izgradnju novih savezništava i partnerstava.
Sveukupno, ono što je AK partija ostvarila tokom protekle dvije decenije transformisalo je zemlju u brojnim oblastima – od infrastrukture za eksploataciju i preradu energije do zdravstvenih usluga, od saobraćajne mreže do odbrambene industrije.
Erdoganova vladavina izgradila je znatno veći kapacitet države, istovremeno vraćajući prava koja su dugo bila uskraćena marginalizovanoj i ušutkanoj većini.
AK partija je prošla kroz jedan politički test za drugim i još uvijek se čini da je ubjedljivo najveći favorit na izborima 2028. godine.
Sve ovo možda zvuči jednostavno, ali AK partija je već učvrstila svoj status stranke koja je najduže na vlasti u turskom višestranačkom sistemu, uprkos brojnim ozbiljnim političkim protivnicima.
Budućnost stranke zavisit će od njene istrajnosti u obezbjeđivanju prava i usluga mlađim generacijama, koje nisu iskusile izazove i teškoće s kojima se AK partija suočavala u prvim godinama svoje vladavine.
