Vojne i diplomatske tenzije između Sjedinjenih Američkih Država i Irana ušle su u novu fazu 18. juna, kada su dvije strane elektronski potpisale memorandum o razumijevanju u 14 tačaka, nakon mjeseci eskalacije sukoba.

Dokument, koji su odobrili američki predsjednik Donald Trump i iranski predsjednik Masoud Pezeshkian, nije konačni mirovni sporazum. Umjesto toga, riječ je o prijelaznom okviru koji bi u narednih 60 dana trebao otvoriti put ka sveobuhvatnijem dogovoru.

Međutim, dani koji su uslijedili nakon potpisivanja pokazali su koliko je kompromis zapravo krhak.

Tokom pregovora u Švicarskoj Iran je ponovo zaprijetio zatvaranjem Hormuškog moreuza, dok je Donald Trump upozorio da bi Sjedinjene Države mogle nastaviti s udarima na iransku teritoriju ukoliko dođe do daljnje eskalacije.

Prema izvještajima iranskih medija, delegacija Teherana je nakratko odbila da se vrati za pregovarački sto nakon razmjene prijetnji, a komunikacija se nastavila preko posrednika.

Uprkos zastoju, pregovori su ostali na pravom putu. Uz posredovanje Katara i Pakistana, dvije strane su se dogovorile o planu za daljnje razgovore i počele rješavati najspornija pitanja, uključujući ublažavanje sankcija, iranski nuklearni program i regionalne sigurnosne aranžmane.

Značaj memoranduma leži manje u njegovim neposrednim odredbama, a više u tome da li se može uspješno provesti.

Njegova primarna svrha je da se sukob između SAD-a i Irana - onaj koji se posljednjih mjeseci približio direktnom vojnom sukobu - vrati u diplomatsku arenu.

Ipak, implikacije sporazuma protežu se daleko izvan bilateralnih odnosa. Ako se provede, mogao bi preoblikovati regionalnu ravnotežu snaga i utjecati na budući sigurnosni poredak na Bliskom istoku.

Memorandum se fokusira na četiri ključna područja: pomorsku sigurnost u Hormuškom moreuzu, buduće parametre iranskog nuklearnog programa, postepeno ublažavanje sankcija i diskusije o novom regionalnom sigurnosnom okviru.

Glavni pokretač pregovora je strateški zastoj. Ni Washington ni Teheran nisu osigurali odlučujuću prednost, a sukob je postao sve skuplji za obje strane.

Obje zemlje su pretrpjele visoke ekonomske i vojne troškove, čineći nastavak eskalacije manje privlačnim od pregovaračkog puta naprijed.

Prema podacima Moody's Analyticsa, američka kampanja protiv Irana koštala je američke porezne obveznike gotovo 132 milijarde dolara.

Procjena uključuje direktne vojne troškove, kao i ekonomski utjecaj viših cijena energije, rastućih troškova roba i povećanih troškova zaduživanja.

Za Washington, produženi sukob značio je preusmjeravanje resursa s izazova višeg prioriteta, a posebno strateške konkurencije s Kinom.

Za Teheran, nastavak sukoba predstavljao je sve veći pritisak na ekonomiju i unutrašnju stabilnost. Kao rezultat toga, obje strane su sve više usmjeravale pažnju s postizanja pobjede na upravljanje troškovima sukoba.

Strateški ishodi

Za Teheran, glavno postignuće sporazuma nije u perspektivi ukidanja sankcija ili ekonomskih ustupaka. Umjesto toga, on je pomogao da se izbjegne direktna vojna konfrontacija sa Sjedinjenim Američkim Državama u trenutku kada su rastuće tenzije počele predstavljati širu prijetnju nacionalnoj stabilnosti.

Istovremeno, Iran je sačuvao ključne elemente svoje strategije odvraćanja, uključujući svoj nuklearni program kao izvor političke poluge.

U tom smislu Teheran nije riješio svoje temeljne izazove, ali je kupio vrijeme i stvorio prostor za buduće pregovore pod povoljnijim uvjetima.

Sporazum također ima unutrašnji politički značaj.

Nakon mjeseci konfrontacije, iranski lideri mogu predstaviti ishod kao diplomatski uspjeh, a ne kao ustupak, čime se ublažava pritisak frakcija koje su tražile odlučniji odgovor Sjedinjenim Državama i Izraelu.

Možda i najznačajniji rezultat za Teheran jeste implicitno priznanje Washingtona da se spor ne može riješiti isključivo vojnim sredstvima.

Povratak pregovorima ukazuje na pomak od pokušaja da se Iran prisili na ustupke kroz pritisak ka okviru upravljane konkurencije i suživota.

Za Washington, memorandum je prvenstveno mehanizam za smanjenje napetosti na Bliskom istoku.

Iako Trumpova administracija nije osigurala kapitulaciju Irana niti demontirala njegove nuklearne kapacitete, dobila je priliku da smanji rizik od šireg regionalnog sukoba i preusmjeri se na druge prioritete vanjske politike.

Primijetno je da se prva runda pregovora manje fokusirala na iranski nuklearni program nego na Liban.

Odluka o uspostavljanju posebnog mehanizma za sprečavanje eskalacije tamo sugerira da obje strane smatraju libanski front najvjerovatnijim izvorom sloma u širem diplomatskom procesu.

Izrael kao potencijalni faktor destabilizacije

Izrael smatra moguću normalizaciju odnosa između Washingtona i Teherana ne diplomatskim probojem, već izazovom postojećoj sigurnosnoj ravnoteži u regiji.

Iz perspektive Tel Aviva, sporazum nije samo bilateralni aranžman; on bi mogao preoblikovati širi regionalni balans snaga.

Izraelske zabrinutosti su utemeljene na uvjerenju da je malo vjerovatno da će bilo koji sporazum u potpunosti eliminirati iranske nuklearne kapacitete.

Kao rezultat toga, izraelski kreatori politike strahuju da bi Teheran mogao sačuvati kapacitet da oživi svoje nuklearne ambicije ako se regionalni ili međunarodni uvjeti promijene u budućnosti. U tom smislu, sporazum prema njihovom viđenju samo upravlja prijetnjom, a ne rješava je.

Liban ostaje posebno ranjiv aspekt sporazuma. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu jasno je stavio do znanja da Izrael ne namjerava zaustaviti vojne ofanzive u južnom Libanu i da će budući razvoj događaja uveliko zavisiti od akcija Hezbollaha.

Ovakav stav odražava nastavak oslanjanja Izraela na odvraćanje i vojnu silu kao ključne elemente svoje sigurnosne strategije.

Izrael također odbacuje svako ublažavanje sankcija Iranu, tvrdeći da bi ekonomski oporavak mogao ojačati regionalni utjecaj Teherana i pružiti mu veću političku i stratešku fleksibilnost.

Ipak, ravnoteža postignuta memorandumom ostaje vrlo krhka. Decenije nepovjerenja, domaći politički pritisci, neriješeni regionalni sporovi i izraelska opstrukcija mirovnih napora i dalje stvaraju uvjete za obnovljenu eskalaciju.

Istovremeno, prva runda pregovora u Švicarskoj pokazala je da ni Washington ni Teheran nisu spremni da se vrate otvorenoj konfrontaciji.

Uprkos tenzijama oko Hormuškog moreuza, međusobnim prijetnjama i neslaganjima u vezi s Libanom, obje strane su se dogovorile da nastave pregovore te su započele razgovore o sankcijama, iranskom nuklearnom programu i regionalnim sigurnosnim pitanjima.

Također su podržale mehanizme usmjerene na sprečavanje eskalacije i u Libanu i u Hormuškom moreuzu.

Narednih 60 dana će stoga testirati ne samo održivost samog memoranduma, već i sposobnost obje strane da privremeno smanjenje tenzija pretvore u trajniji okvir regionalne stabilnosti.

Ako u tome ne uspiju, ovaj sporazum bi mogao ostati tek još jedna kratka pauza u dugotrajnoj američko-iranskoj konfrontaciji.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.