Ravnoteža snaga na Bliskom istoku ponovo se mijenja. Rusija, koja je tokom sirijskog građanskog rata značajno ojačala svoju poziciju u regiji, danas se suočava sa smanjenjem svog utjecaja. Sirija, koja je još od vremena Sovjetskog Saveza za Moskvu predstavljala važna vrata prema Bliskom istoku i Mediteranu, sada postaje nova politička stvarnost koja ograničava mogućnosti ruskog prisustva u regiji.

Prema saopštenju sirijske vlade od 9. augusta, sporazum postignut između Damaska ​​i Moskve promijenio je status nekoliko vojnih objekata koje je Rusija koristila tokom vladavine Bashara al-Assada. Očekuje se da će vojne baze biti pretvorene u "zajedničke centre za obuku", dok će neki civilni objekti biti predati pod kontrolu sirijske vlade. Konkretno, prenos aerodroma Hmejmim i četvrtog komercijalnog mola u luci Tartus pod kontrolu Damaska ​​pokazuje da prethodna pozicija Rusije u Siriji više ne postoji.

Kada je Rusija direktno intervenisala u sirijskom građanskom ratu 2015. godine, nije podržavala samo određeni režim. Nakon sporazuma potpisanog s Damaskom 2017. godine, kojim je Moskvi odobreno korištenje pomorske baze Tartus i zračne baze Hmejmim na 49 godina, Rusija je učvrstila svoje vojno prisustvo na Bliskom istoku i Mediteranu i postala uticajniji igrač u regionalnoj sigurnosnoj ravnoteži.

Rat u Ukrajini postao je prvi ozbiljan test za ovu arhitekturu. Prisilio je Moskvu da preraspodijeli resurse i vojni potencijal, uključujući i one izvan ukrajinskog fronta. Prebacivanje dijela Wagnerovih snaga iz Sirije u Ukrajinu, nakon čega je uslijedila de facto likvidacija ove strukture nakon ustanka 2023. godine, također je utjecalo na prirodu ruskog vojnog prisustva u Siriji. Od 2015. godine, Wagner je bio uključen u kopnene operacije, zaštitu strateških objekata i obuku sirijskih snaga, služeći kao jedan od instrumenata ruske podrške Assadovom režimu.

Međutim, presudna prekretnica za položaj Rusije u samoj Siriji bio je pad Assadovog režima u decembru 2024. godine i dolazak opozicionih snaga na vlast predvođenih Ahmedom al-Sharaom. Ako je rat u Ukrajini ograničio mogućnosti Moskve da zadrži raniji obim svog prisustva, promjena vlasti u Damasku promijenila je samu političku osnovu na kojoj je to prisustvo počivalo.

Važnu ulogu u promjeni ravnoteže snaga odigrala je Turkiye. Tokom sirijskog sukoba Ankara je pružala političku i vojnu podršku sirijskoj opoziciji i zadržala značajan utjecaj na sjeverozapadu zemlje. Turkiye je također podržavala Sirijsku nacionalnu armiju, dok su njeni odnosi s grupom „Hajat Tahrir eš-Šam“, koja je predvodila ofanzivu koja je dovela do pada Assadovog režima, bili složeniji. Ankara je negirala direktno učešće u operaciji, ali su višegodišnja podrška opozicionim snagama i njen utjecaj na sjeverozapadu Sirije postali važni faktori promijenjenog odnosa snaga.

Pad Assada nije promijenio samo položaj Rusije već i ravnotežu između vanjskih aktera. Moskva i Teheran izgubili su saveznika na kojem se u velikoj mjeri temeljio njihov utjecaj u Siriji, dok je Ankara dobila znatno veće mogućnosti da utiče na oblikovanje novog političkog poretka. Tako se smanjenje ruskog utjecaja u Siriji odvija istovremeno s jačanjem uloge Turkiye.

Ipak, administracija Al-Sharae odlučila je da ne ukine u potpunosti rusko prisustvo u Siriji, već da promijeni njegov karakter. Za Moskvu je takav pristup također bio prihvatljiviji od potpunog povlačenja. Sada više nije riječ o očuvanju prijateljskog režima, već o nastojanju da se zadrži barem dio geopolitičkih pozicija stečenih tokom posljednje decenije.

Rusija je izgubila položaj jednog od ključnih vanjskih aktera u sirijskoj politici. Kako bi otvorila novo poglavlje u odnosima s vlastima u Damasku, Moskva je morala značajno promijeniti svoju politiku prema Siriji. Njen cilj sada je očuvati strateški važne pozicije uz znatno manje mogućnosti i u potpuno drugačijem političkom okruženju.

U Rusiji su postignuti dogovori s Damaskom i naknadna transformacija vojnih baza u „zajedničke centre za obuku“ ocijenjeni kao „pozitivan signal“.

Sada se pitanje ne svodi toliko na to hoće li Rusija biti prisutna u Siriji, već u kojem će obliku to prisustvo biti. Za Moskvu očuvanje barem dijela ranijih pozicija znači mogućnost da ne ostane potpuno izvan novog političkog poretka u Siriji. Ruski pristup se mijenja – od zaštite nekadašnjeg saveznika ka zaštiti vlastitih interesa.

Očuvanje barem djelimičnog prisustva u Tartusu i Hmejmimu za Rusiju je od velikog značaja kada je riječ o njenoj poziciji u istočnom Mediteranu. Osim toga, ovi objekti i dalje predstavljaju dio ruske vojno-logističke poveznice između Bliskog istoka i Afrike.

Zbog toga je teško tvrditi da je Kremlj spreman u potpunosti odustati od Hmejmima i Tartusa. Istovremeno, povratak na raniji model korištenja ovih objekata sada djeluje malo vjerovatnim.

Međutim, nije riječ samo o broju i statusu ruskih objekata. Moskva je izgubila značajan dio strateške dubine koju joj je prisustvo u Siriji omogućavalo tokom Assadove vladavine.

Tokom njegove vladavine, ruske snage i s njima povezane strukture djelovale su u različitim dijelovima zemlje. To je Moskvi pružalo znatno veće mogućnosti za praćenje regionalnih dešavanja i omogućavalo joj da bude dio složenog sistema odnosa između Turkiye, kurdskih snaga, SAD-a, Irana, Izraela i drugih aktera regionalne ravnoteže.

Danas se rusko prisustvo u Siriji postepeno koncentriše na sve užu obalnu zonu. Stoga nije riječ samo o smanjenju broja objekata kojima Moskva ima pristup. Geopolitičke mogućnosti ne određuje samo broj baza, već i teritorija na kojoj država može djelovati, prikupljati informacije i projicirati svoj utjecaj. Čak i ako zadrži dio svoje vojne infrastrukture u Siriji, Rusija više nema onu stratešku dubinu koja je stajala iza te infrastrukture tokom Assadove vladavine.

Istovremeno je očigledno da ni Damask ne nastoji u potpunosti prekinuti odnose s Rusijom.

Novo sirijsko rukovodstvo ima nekoliko razloga da zadrži odnose s Moskvom. Saradnja u energetici, sigurnosti i obnovi zemlje i dalje može biti značajna za Siriju. Osim toga, Rusija ostaje vanjska sila čije odnose s Damaskom novo rukovodstvo može koristiti za uspostavljanje ravnoteže između različitih centara utjecaja.

Konačno, rusko prisustvo može postati dodatni pregovarački adut novog sirijskog rukovodstva.

Damask pregovara s Washingtonom o ukidanju sankcija i povratku Sirije u međunarodni sistem. U tim okolnostima, potpuni prekid odnosa s Moskvom suzio bi diplomatski prostor novog rukovodstva. Zadržavanje odnosa s Rusijom u određenoj mjeri, naprotiv, omogućava Siriji da zadrži otvorenim različite kanale vanjske politike.

Međutim, promjene u rusko-sirijskim odnosima odražavaju i širi zaokret. Sirija nije pasivni akter primoran da bira između Rusije i Zapada. Novo rukovodstvo nastoji iskoristiti rivalstvo velikih sila u vlastitom interesu. Za Damask Rusija i dalje ostaje sila od koje se zasad nema potrebe potpuno distancirati.

Zato aktuelne promjene ne ukazuju na stvaranje poretka u kojem je Rusija potpuno potisnuta iz Sirije. Prije je riječ o novoj ravnoteži: Moskva je izgubila povlašteni položaj koji je imala za vrijeme Assada, ali je zadržala mogućnost da ostane dio novog sistema.

Budući da u doglednoj budućnosti djeluje malo vjerovatno da će Rusija obnoviti nekadašnji nivo utjecaja, Moskva će najvjerovatnije nastojati prikazati ove promjene ne kao „povlačenje“, već kao strateško preusmjeravanje svog prisustva. Njen cilj više nije obnova nekadašnje sfere utjecaja, već očuvanje ograničenijeg, ali stabilnog prisustva.

Za velike sile pitanje nije uvijek u tome koliko teritorija ili vojnih baza imaju pod svojom kontrolom. U konačnici, sposobnost održavanja utjecaja u promjenjivom odnosu snaga je ključna.