Ruski predsjednik Vladimir Putin iznenadio je mnoge, uključujući i veliki dio ruske javnosti, na Dan pobjede kada je sugerirao da se “stvar privodi kraju”, misleći na rat u Ukrajini.
Uprkos stalnom pritisku američkog predsjednika Donalda Trumpa, Putin je pokazao malo dosljednog interesa za potpisivanje mirovnog sporazuma s Kijevom.
Neki analitičari smatraju da rastuće geopolitičke tenzije – od Gaze do Libana i sukoba s Iranom – jačaju stratešku poziciju Moskve protiv Ukrajine i Zapada.
Te tenzije su također učvrstile ruske saveze s Pekingom i Teheranom, dok je rat SAD-a i Izraela protiv Irana pomogao rast ruskih energetskih prihoda zbog globalnih ograničenja u pristupu nafti i plinu iz Zaljeva.
U takvom kontekstu, Putinova sugestija da bi se mogao sastati s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, kojeg je više puta oštro kritikovao, u “trećoj zemlji” radi finaliziranja mirovnog sporazuma, izazvala je brojna pitanja.
"Pa zašto Putin sada pokazuje spremnost na završnicu rata?"
Stručnjaci sugeriraju da unutrašnji faktori, a ne međunarodne promjene, mogu utjecati na promjenu retorike.
Nedavne ankete pokazuju rastući umor od rata u Rusiji, pri čemu rekordnih 67,2 posto podržava mirovne pregovore, dok samo 24,3 posto podržava nastavak sukoba.
U februaru, istraživanje Ruske akademije nauka također je ukazalo na pad morala usljed rastućih gubitaka, bilježeći “izraženu anksioznost i depresivne simptome” među ispitanicima.
Do aprila, Rusija je navodno pretrpjela više od 35.000 žrtava u jednom mjesecu, što je dodatno naglasilo rastući psihološki i društveni teret sukoba.
Denys Kolesnyk, politički analitičar sa sjedištem u Parizu, rekao je za TRT World: "Održavanje vojnih napora radi postizanja političkih ciljeva Rusije u Ukrajini postaje sve teže, da ne kažem gotovo nemoguće, jer su problemi s regrutacijom novih vojnika i izvođenjem uspješnih operacija sve složeniji."
Dodao je: "Moskva nije uspjela postići ono što je željela."
Duboki ukrajinski zračni napadi stvaraju značajne izazove za Rusiju i njenu ekonomiju, što postaje sve veća briga i za obične građane, rekao je analitičar za TRT World.
Putinova mirovna izjava dolazi i u osjetljivom trenutku, dok je sigurnost u Moskvi navodno pojačana zbog strahova od mogućih pučeva ili pokušaja atentata, prema izvještajima zapadnih obavještajnih službi i medija.
Ricardo Martins, analitičar politike specijaliziran za međunarodne odnose i geopolitiku, izjavio je za TRT World: "On osjeća teret domaćeg pritiska zbog rata koji predugo traje. Previše vojnika se gubi da bi se osvojilo premalo teritorija. Zato bi Putinu bilo dovoljno da zadrži dosad osvojene teritorije uz prekid neprijateljstava."
Dodao je: "Kao što je Trump u Iranu tražio izlaz, tako i Putin sada traži kraj ovog rata. Stavljajući ga na dnevni red Trump-Xi samita ove sedmice, vjeruje da će imati širi zajednički blok koji će se suprotstaviti ukrajinsko-evropskoj strani u pregovorima. Čak bi i zamrznuti sukob po postojećim linijama – u korejskom stilu – bio za njega prihvatljiv ako pregovori ne uspiju."
„Neizvjesna vremena“
Tokom rata, Putin se suočio ne samo s neočekivanim ukrajinskim otporom koji je podržan i naoružan od strane Zapada, već i s Wagnerovim maršem na Moskvu koji je predvodio pokojni Jevgenij Prigožin, a koji je, prema svemu sudeći, bio usmjeren na promjene u dijelovima ruske vlade.
U to vrijeme, neki analitičari su tvrdili da je Prigožinova pobuna odražavala ne samo nezadovoljstvo unutar Wagnera, već i širu frustraciju među ruskim elitama zbog načina upravljanja i vođenja rata.
Međutim, Putin, koji je tokom svoje karijere preživio brojne političke i obavještajne krize, sada bi, prema mišljenju stručnjaka, mogao pokušavati iskoristiti priliku da okonča rat.
Oni ukazuju na promjenjivu globalnu dinamiku, uključujući rat u Iranu, za koji tvrde da je pokazao granice globalnog utjecaja SAD-a i produbio sve veći deficit povjerenja između administracije Donalda Trumpa i Evrope po pitanjima od Hormuškog moreuza do rata u Ukrajini.
„Putinov ton nastoji uspostaviti ravnotežu između zahtjeva njegove unutrašnje politike (da ruskom društvu pokaže opipljive rezultate rata) i potrebe da Zapadu pokaže da postoji prostor za dijalog te da Rusija ne vodi ofanzivni rat s ciljem prekrajanja karte Evrope“, rekao je za TRT World Juan Martin Cabanas, politički analitičar sa sjedištem u Moskvi.
Godine 2025. Moskva je odbila Trumpov prijedlog o trilateralnom sastanku lidera SAD-a, Rusije i Ukrajine – format koji Putin sada otvoreno spominje kao moguću opciju.
„Nije jasno zašto Vladimir Putin ovo govori baš u ovom trenutku. Nema zvaničnog objašnjenja koje bi pojasnilo njegovu izjavu“, kaže Sergej Markov, bivši Putinov savjetnik i vodeći ruski akademik, ističući iznenađenje unutar ruskih političkih krugova.
Iako Putin ne vjeruje Zapadu, Markov smatra da ruski lider možda signalizira dobru volju.
„Možda Putin svojom posljednjom izjavom želi pokazati da je mir moguć iz ruske perspektive, ali ako Ukrajina eskalira, a Evropljani to podrže, nastavak rata se ne može pripisati Moskvi“, rekao je Markov za TRT World.
Može li mir konačno doći?
Prije Putinove objave o primirju, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski također je 6. maja predložio vlastito primirje, što pokazuje da obje strane nisu uključene samo u vojni sukob, već i u paralelnu „utrku“ diplomatskih poteza kojima pokušavaju oblikovati percepciju o tome ko ima inicijativu – u ratu ili u miru.
Uprkos Putinovim rijetkim signalima o miru, stručnjaci ostaju oprezni kada je riječ o mogućnosti skorog završetka sukoba.
Pored dubokog međusobnog nepovjerenja, Markov smatra da se evropske države možda pripremaju za napade na rusku takozvanu „sivu flotu“, koja prevozi naftu pod sankcijama. Također tvrdi da Ukrajina može planirati nove valove napada dronovima na rusku teritoriju, potencijalno lansirane iz baltičkih i poljsko-povezanih ruta.
Usred kontinuiranih tenzija između Rusije i Evrope, Financial Times je prošle sedmice objavio da Brisel razmatra obnovu kontakata s Putinom – mogućnost o kojoj je, prema navodima, obaviješten i Kijev – što otvara perspektivu da bi Moskva i rukovodstvo EU ipak mogli pronaći pregovarački kanal.
Putin je, u međuvremenu, kao mogućeg posrednika koji bi mogao direktno razgovarati s njim, spomenuo bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schrodera.
Predlažući Schrodera kao evropskog pregovarača, Putin nastoji osigurati „pristupačnijeg sagovornika za pregovaračkim stolom“, smatra Martins, koji kaže da su lideri EU poput Ursule von der Leyen, predsjednice Evropske komisije, i Kaje Kallas, visoke predstavnice za vanjsku politiku EU, „previše ideološki anti-ruski nastrojeni da bi postigli bilo kakav dogovor“.
Međutim, Martins tvrdi da bi Brisel i dalje mogao biti uključen u pregovore o Ukrajini, ističući da Putinovo spominjanje Schrödera i negativne reakcije koje je to odmah izazvalo u Evropi pokazuju da EU riskira da bude marginalizirana u eventualnom mirovnom okviru.
Sličan skepticizam o potencijalnoj ulozi EU kao posrednika dijele i drugi analitičari.
„Ne vjerujem da će Evropljani biti dobri posrednici. Unutar same Evrope postoje snažni zagovornici agresivne politike prema Rusiji i oni i dalje zastupaju takav pristup. Trenutno ne postoji evropski lider iz ‘velike države’ koji zagovara ili zapravo provodi mjere za ublažavanje tenzija s Rusijom“, kaže Cabanas.
Kako Cabanas navodi, ne postoji jedinstven evropski pristup Rusiji. Dok zemlje poput Belgije i Francuske smatraju da Evropa treba ili otvoriti kanal komunikacije s Kremljom ili osigurati mjesto za pregovaračkim stolom u eventualnim mirovnim pregovorima SAD-a i Rusije, druge i dalje zagovaraju tvrđi stav prema Moskvi.
„Evropljani ne mogu biti posrednici jer su na strani Ukrajine, ali mogu biti učesnici u mirovnim pregovorima“, kaže Markov. Međutim, on sumnja da EU može postići trajan dogovor s Rusijom, posebno jer se Trumpova Amerika udaljava od Evrope, koja zauzvrat jača vojnu pomoć Ukrajini kao dugoročni vojni tampon protiv Moskve.
Koji je najbolji scenarij?
Iscrpljujući rat, obilježen velikim ljudskim gubicima i rastućim ekonomskim troškovima, doveo je do onoga što mnogi analitičari opisuju kao efektivni zastoj na više frontova – od Crnog mora do istočne Ukrajine – bez jasne kratkoročne pobjede za bilo koju stranu.
„Teško je reći, ali prema današnjem stanju najvjerovatniji scenarij izgleda kao situacija gubitka za obje strane, pri čemu bi Rusija bila nešto manji gubitnik jer bi najvjerovatnije zadržala de facto kontrolu nad dijelovima de jure ukrajinskih teritorija“, kaže Kolesnyk.
Međutim, on tvrdi da takav ishod ne bi riješio sukob, nego bi ga samo privremeno „zamrznuo“ i stvorio temelje za obnovu neprijateljstava u budućnosti. „Moglo bi proći mjeseci ili godine prije nego što počne novi rat između Rusije i Ukrajine, ako Ukrajina ne postane članica NATO-a“, predviđa on.
„U svakom slučaju, bilo kakvo primirje bi samo zamrznulo i odgodilo sukob, dok bi mirovni sporazum koji bi Rusiji dao de jure kontrolu nad dijelovima ukrajinskih teritorija označio kraj već umirućeg svjetskog poretka i, prema tome, bio opasan za evropsku sigurnost.“
Ipak, čak i formalno sticanje pravne kontrole nad nekim okupiranim teritorijama možda ne bi bilo dovoljno za dijelove ruskog državnog establišmenta.
Markov, bivši Putinov savjetnik, među onima je koji tvrde da Kremlj nije postigao svoje ključne ciljeve u Ukrajini, navodeći prisustvo rusofonog stanovništva pod kontrolom Kijeva, kontinuirane vojne kapacitete Ukrajine i njen neriješen pravac prema zapadnim institucijama poput NATO-a i EU.
On također tvrdi da takvo stanje „ugrožava rusku sigurnost“. Pored toga, ističe da Rusija nije uspostavila punu kontrolu nad anektiranim teritorijama, uključujući Donjeck, Herson i Zaporižju.
Iz te perspektive, Markov smatra da bi najizvodljiviji krajnji ishod bila politička normalizacija između Kijeva i Moskve, slična periodu prije 2014. godine, u kojoj bi Ukrajina imala prijateljske odnose s Rusijom i odustala od bilo kakvog članstva u NATO-u ili drugim zapadnim savezima.
Međutim, čak i u tom scenariju, tvrdi on, anektirane teritorije bi i dalje ostale pod ruskom kontrolom. Sve dok Kijev vodi vlada sa sličnom filozofijom kao Zelenski, Moskva bi odbijala bilo kakav sporazum koji ostavlja ključne crnomorske regije, uključujući Odesu, te druge strateški važne oblasti poput Harkiva s velikim rusofonim stanovništvom, pod ukrajinskom upravom, dodaje on.
