Brojke su odličan alibi, posebno kada niko ne pita odakle potječu. Dajte glasnogovorniku precizan postotak i kartu sa strelicama – i on će uspjeti predstaviti zračni napad kao izraz suzdržanosti prije nego što se kafa uopće ohladi.
Upravo se to dogodilo ove sedmice, kada je Michael Spielman, nedavno imenovani glasnogovornik ureda premijera Izraela, iznio novu poziciju vlade o Siriji. Prema njegovim riječima, Turkiye kontroliše oko pet posto teritorije Sirije, dok Izrael kontroliše približno 0,1 posto.
Jednostavna aritmetika pokazuje pedesetostruku razliku: ispada da Turkiye zauzima 50 puta više teritorije nego što je okupirao Izrael. Prema toj logici, napad na zračnu bazu Abu ed-Duhur u Idlibu bio je samo pokušaj Tel Aviva da zaštiti mali dio teritorije pod svojom kontrolom od zemlje koja, u poređenju s Izraelom, drži ogromnu teritoriju. Ministar vanjskih poslova Gideon Saar iznio je iste brojke nekoliko sedmica ranije, tako da je to sada već zvaničan stav, a ne improvizacija.
Brojka djeluje uvjerljivo. Ali sa suštinom pitanja ima samo posredne veze – i važno je detaljno objasniti zašto, a ne jednostavno je odbaciti.
Kontrolisati teritoriju nije isto što i nasilno ući na nju protivno volji vlade kojoj ta teritorija pripada. Tursko prisustvo na sjeveru Sirije postoji uz saglasnost Damaska i, prema većini izvještaja, na njegov izričit poziv.
Kako su, između ostalih, izvijestili Times of Israel i Stimson Center, Ankara već godinu i po pomaže u obuci novoformirane sirijske vojske i obnovi državnih institucija u zemlji u kojoj je nakon pada Assada od njih gotovo ništa nije ostalo. Kakva god bila procjena regionalnih ambicija Turkiye, vlada Ahmeda al-Sharaa javno podržava prisustvo Turkiye, a ne samo da ga trpi.
Historija pojavljivanja Izraela na jugu Sirije drugačija je. Već nekoliko sati nakon Assadovog bijega u decembru 2024. godine, izraelske snage prešle su liniju razdvajanja uspostavljenu sporazumom iz 1974. godine i od tada nisu napustile to područje. Izrael je zvanično proglasio decenijama važeći sporazum ništavnim – što je zabilježeno u brojnim tekstovima i medijskim izvještajima o invaziji. Jednu zemlju su pozvali da ostane. Druga je ušla sama, a zatim domaćinu saopćila da prethodni uslovi više ne važe.
Ta razlika – između pozvanog gosta i nepozvanog okupatora – važnija je od bilo koje tabele s brojem kvadratnih kilometara. Međutim, teže ju je prikazati na prezentacijskom slajdu, što možda objašnjava zašto se o njoj radije ne govori.
A sada o konkretnom incidentu koji je i pokrenuo ovu raspravu. Prema verziji Izraela, koju je iznio ured premijera i koju je ponovio sam Netanyahu, turski vojnici pripremali su se za razmještanje u zračnoj bazi Abu ed-Duhur. Izrael također tvrdi da je Damask ranije prešutno pristao da ne dozvoli upravo takav razvoj događaja, ali da je prekršio datu riječ.
Sirijski zvaničnici su, još prije nego što se dim nakon napada raspršio, za Middle East Eye iznijeli sasvim drugačiju verziju. Prema njihovim riječima, u bazi se nalazila samo tehnička ekipa koja je radila na popravci piste i kontrolnog tornja. Nikakvo razmještanje vojnih snaga nije se odvijalo, a posljednji radnici napustili su objekt dva dana prije napada. Sirijski ministar vanjskih poslova Esad al-Shejbani rekao je za Axios da je Izrael bio obaviješten da u bazi nema vojne saradnje s Turskom, ali je ipak izveo napad.
Čak je i Washington, koji je teško optužiti za sklonost javnom osporavanju izraelskih procjena sigurnosnih prijetnji, izrazio primjedbe. Specijalni izaslanik SAD-a za Siriju i Turkiye Tom Barrack izjavio je da bi napad mogao imati suprotan učinak – ojačati upravo tursko prisustvo koje je Izrael nastojao spriječiti. Također je naveo da Ankara uopće nije dobila prethodno upozorenje. Slijedom toga, Turkiye je imala razloga da ono što se dogodilo doživi prije kao provokaciju nego kao pokušaj odvraćanja.
Čijoj verziji onda više treba vjerovati: glasnogovorništvu čiji je sadašnji sastav na funkciji tek dva mjeseca ili vladi koja faktički kontroliše aerodrom o kojem je riječ? Izrael nije objavio ni satelitske snimke, ni presretnute razgovore – ništa osim vlastite tvrdnje.
U međuvremenu, Damask posljednjih godinu dana pokušava uvjeriti Washington da ne želi rat ni sa kim. To je prilično težak zadatak za vladu koja je i dalje izložena napadima susjeda kojeg pokušava uvjeriti u svoje miroljubive namjere.
Postoji i još jedna pravilnost o kojoj treba otvoreno govoriti. Prema podacima koje navodi TRT World, nakon pada Assada Izrael je izveo više od hiljadu zračnih i artiljerijskih napada na teritoriji Sirije i više od 400 prekograničnih upada. Stimson Center navodi da je to gotovo tri puta više od intenziteta izraelskih napada na stvarne iranske ciljeve tokom prethodnih sedam godina.
U novembru 2025. godine, izraelski upad u grad Beit Jinn, čiji je cilj bio hapšenje osumnjičenih boraca, prerastao je u artiljerijsko granatiranje u kojem je poginulo 13 osoba, među kojima i djeca, izvijestili su CNN, The Washington Post i Reuters.
Turkiye, bez obzira na to kako se ocjenjuju njeni potezi na Kipru ili u odnosu prema terorističkoj organizaciji PKK, nije vodila uporedivu kampanju napada na teritoriju pod kontrolom sirijske vlade. Prema tvrdnjama i Ankare i Damaska, Turkiye radi na jačanju kapaciteta sirijske države, a ne na njihovom uništavanju. Jedna strana vodi evidenciju poginulih. Druga – raspored građevinskih radova.
Ništa od ovoga ne čini Turkiye nezainteresiranom stranom. Napredovanje Ankare na sjeveru Sirije prije svega je povezano s nastojanjem da ograniči kurdsku autonomiju i ojača regionalni utjecaj, ali istovremeno i s humanitarnim razlozima.
Međutim, konkretna tvrdnja o kojoj se ove sedmice raspravlja – da je Izrael svojim napadom spriječio pojavu ozbiljnije prijetnje – zasniva se na činjeničnoj pretpostavci koju zvanično osporava vlada koja direktno kontroliše tu zračnu bazu.
Čak je i prema samoj verziji Izraela najgori mogući scenarij bio dolazak turskih vojnika u bazu udaljenu oko 45 milja, odnosno 72 kilometra, od granice Turkiye i, prema podacima izraelskog glasnogovorništva, manje od 200 milja, odnosno 320 kilometara, od Izraela. Dakle, riječ je o suverenoj državi koja djeluje na teritoriji druge zemlje na poziv njene vlade. To nije opis neposredne prijetnje napadom na izraelske gradove, ma koliko efektno odgovarajuća grafika izgledala na televizijskim ekranima.
Ovakva argumentacija ima svoju cijenu koja rijetko dospije na prezentacijske slajdove. Tu su stanovnici Kuneitre koji žive u blizini izraelskih kontrolnih punktova na zemlji koju su njihove porodice obrađivale generacijama. Tu su porodice u Beit Jinnu koje su sahranile 13 svojih najmilijih nakon upada koji je, prema samoj izraelskoj verziji, počeo tek kao operacija hapšenja osumnjičenih. Tu je i sirijska vlada koja pokušava održati podijeljenu zemlju na okupu dok se mnogo moćniji susjed prema njenom zračnom prostoru ponaša kao prema slobodnom koridoru.
Prisustvo Turkiye u Siriji zaista izaziva kritike stvarnih ljudi, kako unutar zemlje tako i izvan nje. Ali u Idlibu niko nije morao sahraniti dijete zbog toga što je turska brigada popravljala pistu.
Glasna retorika Recepa Tayyipa Erdogana prema Izraelu daje izraelskoj informativnoj mašineriji više pogodnih poruka nego što ih ona vjerovatno zaista sadrži. Izrael redovno izdvaja izjave Ankare i koristi ih kao citate sedmice. Ali glasne izjave pred mikrofonom ipak nisu isto što i agresivno djelovanje u stvarnosti.
Činjenice pokazuju sljedeće: jedna vlada je samo nekoliko sati nakon pada sirijskog režima prešla liniju prekida vatre i od tada napada teritoriju Sirije nezapamćenim intenzitetom. Druga je ušla u zemlju na poziv onih koji njome sada upravljaju. Svoditi tu suštinsku razliku na odnos kvadratnih kilometara – kao da se poziv i invazija mogu evidentirati u istoj računovodstvenoj evidenciji – nije analiza. To je propagandna poruka efektno upakovana za publiku koja vjerovatno neće provjeravati porijeklo tih brojki.
Sljedeći put kada Izrael navede novi postotak kako bi objasnio potrebu za napadom udaljenim 200 kilometara od vlastite granice, korisnije bi bilo pitati ne kako su kvadratni kilometri raspoređeni između strana. Važnije je nešto drugo: ko govori istinu o onome što se zapravo događalo na toj pisti i zašto jedina dosad predstavljena verzija kojom se napad opravdava dolazi od strane koja je taj napad i izvela.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
