U Meki su u petak trojica lidera koji predstavljaju veoma različite tradicije moći u islamskom svijetu stavili potpise na jedan dokument koji bi mogao neprimjetno preoblikovati sigurnosnu mapu Bliskog istoka i Južne Azije.

Predsjednik Turkiye Recep Tayyip Erdogan, saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman i pakistanski premijer Shehbaz Sharif potpisali su ono što je danas poznato kao Sporazum o zajedničkoj odbrani iz Meke, trilateralni sporazum kojim se predviđa da će se napad na bilo koju od tri zemlje smatrati napadom na sve tri.

Riječ je o kratkoj odredbi s dalekosežnim posljedicama.

Sporazum je potpisan pet mjeseci nakon početka teškog rata između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, zbog kojeg su zatvorene pomorske rute kroz Hormuški moreuz, u sukob su se uključili Huti i iračke milicije, dok se zemlje Zaljeva otvoreno pitaju da li ih sigurnosni kišobran Washingtona i dalje štiti kao nekada.

Saudijska Arabija bila je izložena direktnim napadima. Njeni izvozi nafte i razvojna agenda Vizija 2030, koja predstavlja okosnicu unutrašnje politike prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, time su dovedeni u pitanje.

Zato klauzula o uzajamnoj odbrani u najsvetijem gradu islama nije samo diplomatski gest. Ona predstavlja svojevrsno osiguranje.

Više od još jednog odbrambenog sporazuma

Trilateralni sigurnosni sporazumi dovoljno su česti u diplomatskoj historiji da većina njih bude zaboravljena u roku od desetak godina.

Ono što ovaj sporazum izdvaja jeste ono na čemu se temelji. Saudijska Arabija i Pakistan potpisali su u septembru 2025. godine Sporazum o strateškoj uzajamnoj odbrani u Rijadu. Taj sporazum posebno je značajan jer je Pakistan jedina nuklearno naoružana država u muslimanskom svijetu, a njime je izričito definirano da će se svaka agresija na jednu od dvije zemlje smatrati agresijom na obje.

Ovaj bilateralni sporazum analitičari su već opisivali kao prekretnicu.

Uključivanje Turkiye ne znači samo proširenje kruga, već u potpunosti mijenja geopolitičku strukturu, povezujući nuklearno sposobnu južnoazijsku silu, najznačajniju arapsku državu Zaljeva i članicu NATO-a s drugom najvećom vojskom u savezu, nakon SAD-a.

Ovo je prvi put u modernom dobu da su ove tri specifične poluge moći u muslimanskom svijetu – finansijska, vojna i demografska – povezane jedinstvenim odbrambenim sporazumom koji predviđa kolektivni odgovor.

Samo to predstavlja prekretnicu u regionalnoj sigurnosnoj arhitekturi, bez obzira na to kako će ova odredba eventualno biti primijenjena ili tumačena.

Pokazatelj strateškog povjerenja

Formalni odbrambeni sporazumi u osnovi su izraz povjerenja koje se gradi godinama.

Pakistan već gotovo osam desetljeća obučava i savjetuje saudijske snage. Turkiye i Pakistan razmjenjivali su ratne brodove i trenažne avione.

Turkiye i Saudijska Arabija, s druge strane, prevazišle su zategnute odnose najprije kroz trgovinu, a potom i bilateralne sigurnosne sporazume.

To što je trilateralna klauzula o uzajamnoj odbrani mogla biti dogovorena za otprilike godinu dana pregovora, prema riječima zvaničnika bliskih pregovorima, pokazuje koliko strateška nužnost može ubrzati procese koje bi politička historija inače držala razdvojenima.

Za Ankaru, Sporazum iz Meke dosad je najjasniji dokaz da je Turkiye prestala sebe posmatrati kao regionalnog aktera ograničenog na neposredno susjedstvo i počela djelovati kao poveznica između regija koje rijetko ostvaruju direktnu saradnju, među kojima su Zaljev i Južna Azija.

Turska odbrambena industrija u velikoj je mjeri postavila temelje za to.

Kompanija Baykar je 2023. godine sa Saudijskom Arabijom potpisala, prema riječima njenog direktora, najveći ugovor o izvozu odbrambene opreme u historiji Turkiye. Vrijednost ugovora iznosila je milijarde dolara, a obuhvatao je bespilotne borbene letjelice Akıncı, uključujući uspostavljanje proizvodnih linija u Saudijskoj Arabiji, u skladu s ciljem inicijative Vizija 2030 da se ojača domaća proizvodnja.

Očekivalo se da će zračne snage i mornarica Saudijske Arabije u potpunosti integrirati ovaj sistem do kraja 2025. godine.

Taj jedan ugovor učinio je više na obnovi povjerenja između Ankare i Rijada nego čitava decenija zajedničkih saopćenja.

Pakistan je bio odbrambeni partner druge vrste, omogućavajući Turkiye razmjenu obučenog osoblja i saradnju koja seže generacijama unazad, a najizraženija je u oblasti pomorske i zračne saradnje.

Vlastiti proizvodi turske odbrambene industrije, od nosača dronova TCG Anadolu do lovca pete generacije KAAN, koji je trenutno u razvoju, učinili su Turkiye pouzdanim dobavljačem za obje zemlje.

Ono što Sporazum iz Meke donosi jeste korak izvan trgovine: Ankara više nije samo prodavač sistema u regiji, već sada formalno preuzima dio odgovornosti za njenu sigurnost.

Šta sporazum znači u budućnosti

Izdvajaju se tri posljedice.

Prva je kolektivno odvraćanje.

Klauzula o uzajamnoj odbrani koja povezuje nuklearno naoružanu državu, vodećeg vojnog potrošača u Zaljevu i članicu NATO-a dodatno komplikuje procjene svakog aktera koji razmatra mogućnost pritiska na neku od tri zemlje.

Iran je među njima na prvom mjestu, iako će i Huti te drugi nedržavni akteri u Jemenu i Iraku morati računati na širu odbrambenu reakciju.

Druga je institucionalna stabilnost.

Odbrambeni sporazumi koji opstanu obično dovode do uspostavljanja stalnih struktura, zajedničkih vojnih vježbi, aranžmana za razmjenu obavještajnih podataka i standarda interoperabilnosti koji nadžive krizu koja ih je proizvela.

Treća je dugoročna koordinacija.

Okvir koji su potpisali nuklearno naoružana južnoazijska država, naftom bogata zaljevska monarhija i država koja predstavlja most oslonjen na NATO mogao bi s vremenom otvoriti kanale saradnje koji bi se protezali daleko izvan vojnih pitanja, na energetsku sigurnost, finansiranje obnove i diplomatsku koordinaciju o pitanjima od Gaze do Kašmira.

Ništa od ovoga ne garantuje da će sporazum opstati pod stvarnim pritiskom.

Klauzule o uzajamnoj odbrani testiraju se tek kada se rat zaista proširi, a način na koji bi Rijad, Ankara i Islamabad tumačili svoje obaveze ako bi jedna od njih bila direktno napadnuta za sada nije testiran.

Ono što nije upitno jeste da su tri najutjecajnije države muslimanskog svijeta zaključile da trenutak zahtijeva više od izjava solidarnosti. Željele su nešto što će biti zapisano.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.