Telefon uperen u televizijsku kameru postao je jedna od ključnih slika neuspjelog pokušaja puča u Turkiye 15. jula 2016. godine, kada je odmetnuta frakcija unutar turske vojske, lojalna Terorističkoj organizaciji Fetullah (FETO), pokušala svrgnuti demokratski izabranu vladu.

Predsjednik Recep Tayyip Erdogan, čije je lice bilo vidljivo na CNN Turk putem FaceTimea, pozvao je građane da izađu na ulice i pruže otpor pokušaju vojnog puča.

Nije to bio ni govor održan sa govornice niti izjava izdata kroz uobičajene državne rituale.

Bilo je improvizirano, intimno i nepogrešivo suvremeno: šef države obraća se zemlji putem istog uređaja koji su ljudi koristili za pozivanje članova porodice, praćenje najnovijih vijesti i razumijevanje užasne noći.

Značaj tog trenutka nije bio samo tehnološki. Bio je politički, kulturni i sociološki.

U vrijeme kada su pučisti nastojali stvoriti dojam da su događaji već odlučeni, intervju putem FaceTimea poremetio je iluziju neizbježnosti.

Time je postalo jasno da izabrano rukovodstvo i dalje govori, da se građanima i dalje obraća te da ishod te noći još nije bio odlučen.

Ta vidljivost bila je važna. Pokušaji puča ne oslanjaju se samo na silu, već i na percepciju.

Njima je cilj uvjeriti građane, institucije i sigurnosne strukture da je otpor uzaludan, da je vlast već prešla u druge ruke i da je najbezbjedniji odgovor šutnja.

Pojavljivanje predsjednika Erdogana osporilo je tu percepciju u stvarnom vremenu.

Slika je bila jednostavna u svom obliku, ali ogromna po učinku: mali ekran postao je nacionalni signal da se redovna politika nije predala prisili.

Pokušaj puča oblikovala je starija logika moći. Tenkovi su izašli na mostove, a vojnici su pokušali zauzeti aerodrome, ulice i televizijske studije.

Pučisti su razumjeli, kao što su to organizatori državnih udara dugo vjerovali, da je kontrola vidljivih simbola vlasti od ključne važnosti.

U 20. stoljeću zauzimanje televizijske stanice moglo je pomoći u stvaranju utiska da je sama država promijenila ruke.

Ali 2016. godine Turkiye više nije živjela u takvom medijskom okruženju. Javna sfera više se nije oblikovala iz jednog studija, jednog odašiljača ili jedne zvanične objave.

Ona je postojala kroz milione telefona, vremenske linije na društvenim mrežama, poruke, prijenose uživo i porodične grupe. Pokušaj puča suočio se ne samo s političkim otporom već i s promijenjenom građanskom kulturom.

Zato poziv putem FaceTima treba posmatrati kao više od dramatičnog medijskog trenutka. On je predstavljao sponu između tradicionalnih medija i umreženog građanskog djelovanja.

Međunarodni mediji dali su tom pozivu nacionalnu vidljivost, ali se poruka odmah proširila putem društvenih mreža, aplikacija za razmjenu poruka, telefonskih poziva i neposrednih društvenih mreža među ljudima.

Ono što je počelo kao slika na televiziji postalo je pokretač djelovanja.

Od digitalnih mreža do građanske akcije

Teorija društvenih pokreta pomaže nam da izbjegnemo površno tumačenje te noći. Društvene mreže nisu „izazvale“ mobilizaciju.

One su ubrzale tri elementa neophodna za kolektivno djelovanje u trenucima krize: zajedničko razumijevanje onoga što se događa, vidljive kanale za mobilizaciju i uvjerenje da i drugi ljudi također djeluju.

Američki sociolog i politolog Charles Tilly ukazao je na važnost promjena u obrascima kroz koje ljudi iznose kolektivne zahtjeve i djeluju kao zajednica.

Prije deset godina, 15. jula, repertoar građanskog djelovanja u Turkiye nije obuhvatao samo okupljanje na trgovima i stajanje pred tenkovima, već i prijenose uživo, dijeljenje lokacija, širenje poziva na djelovanje, snimanje događaja i korištenje ličnih uređaja za javnu koordinaciju.

Trg nije nestao; on se proširio.

Niti je ovo bila samo priča o digitalnim platformama. Rad Alev Erkilet, profesorice sociologije na Univerzitetu Ibn Haldun, čija istraživanja obuhvataju urbane studije i građanski život, pomaže u razumijevanju zašto se digitalni sloj ne može posmatrati odvojeno od moralnih zajednica, građanskih mreža i oblika javne pripadnosti u Turkiye.

Twitter, Facebook, Periscope i aplikacije za razmjenu poruka bili su važni jer su se povezali s postojećim vezama povjerenja, odgovornosti i zajedničkog identiteta. Porodice su pozivale jedne druge.

Komšije su upozoravale jedni druge. Džamije su objavljivale obavještenja. Televizijski kanali nastavili su emitiranje. Politički lideri i obični građani širili su pozive na otpor.

Digitalne mreže i društvene veze djelovale su zajedno.

Carl Schmitt, njemački pravnik i politički teoretičar, poznato je tvrdio da je suverenitet povezan sa sposobnošću donošenja odluke u vanrednim okolnostima.

Pokušaj puča je, u određenom smislu, pokušaj preuzimanja same vanredne situacije: obustavljanja uobičajene politike i nametanja nove stvarnosti silom.

Dana 15. jula javni odgovor odbio je da dopusti da prinudna moć postane jedini tvorac političke stvarnosti. Građani nisu samo primili informacije.

Oni su protumačili trenutak, djelovali na osnovu njega i pomogli da se odredi značenje same krize.

Ta borba za tumačenje bila je ključna. Noć je mogla biti predstavljena samo kao sigurnosna kriza protiv države, u kojoj građani trebaju ostati kod kuće i čekati.

Umjesto toga, počela se doživljavati kao napad na samu demokratiju, napad kojem su se obični građani osjećali odgovornim suprotstaviti.

Pojavljivanje predsjednika Erdogana putem FaceTima bilo je ključni trenutak koji je oblikovao takvo razumijevanje situacije.

Građanima koji su bili raspršeni i suočeni s neizvjesnošću poslalo je jasnu poruku: kriza nije zahtijevala pasivno posmatranje, već građansko djelovanje.

Video jedne osobe postao je potvrda za drugu osobu. Jedan poziv na okupljanje pretvorio se u lanac mobilizacije.

Jedna slika otpora proširila se brže nego pokušaj nametanja tišine.

Značaj FaceTima, dakle, nije bio samo u tome što je omogućio predsjedniku Erdoganu da se obrati javnosti.

Važnost je bila u tome što je taj poziv postao dio šireg komunikacijskog okruženja u kojem su građani mogli čuti poruku, ponoviti je, provjeriti, proslijediti i djelovati.

Naravno, ista trenutna dostupnost informacija koja je omogućila mobilizaciju istovremeno je izazvala i konfuziju.

Širile su se glasine. Kružile su proturječne informacije. Autentični snimci pojavljivali su se zajedno s neprovjerenim tvrdnjama.

Svako iskreno sagledavanje 15. jula mora uzeti u obzir obje činjenice istovremeno: digitalne platforme mogu stvoriti izuzetnu građansku energiju, ali i ozbiljan informacijski haos, ponekad u istom toku objava i u istom satu.

Ipak, odlučujuća činjenica ostaje da se online mobilizacija vratila na ulice.

Najvažniji čin nije bilo objavljivanje poruka, već izlazak građana: na mostove, trgove, ispred aerodroma, općinskih zgrada i medijskih kuća.

Društvene mreže nisu zamijenile hrabrost. One su učinile hrabrost vidljivom, prenosivom i koordiniranom.

Stvaranje digitalnog građanskog pamćenja

Deset godina kasnije, 15. juli postao je i dio digitalnog kolektivnog pamćenja Turkiye.

Svaka godišnjica vraća u opticaj arhivske snimke: videosnimke s telefona, prijenose uživo, snimke ekrana, svjedočenja i oznake na društvenim mrežama.

Slika obraćanja putem FaceTima posebno snažno se vraća jer u malom prikazu oslikava šire značenje te noći: trenutak kada su politička vlast, javna komunikacija i djelovanje građana prošli kroz ekran i vratili se na ulice.

Dio tog sjećanja oblikuje se kroz zvanična obilježavanja, ali veliki dio prenose i obični korisnici koji ponovo dijele ono što su vidjeli, gdje su se nalazili, koga su izgubili i čega se sjećaju.

To je kolektivno sjećanje koje danas preuzima ulogu koju su nekada uglavnom imali spomenici, ceremonije i udžbenici.

Sjećanje na 15. juli danas ne živi samo na javnim trgovima i u zvaničnim govorima, već i u arhiviranim snimcima, porodičnim razgovorima, starim objavama na društvenim mrežama i fotografijama koje se svake godine ponovo pojavljuju u nacionalnom digitalnom prostoru.

Za mnoge ljude sjećanje na tu noć neraskidivo je povezano s uređajima putem kojih su je doživjeli: prvom dojavom, prvim videosnimkom, prvim pozivom rođaka i prvim prijenosom uživo koji je učinio da opasnost postane stvarna.

Takav kulturni život nakon događaja mogao bi biti jedno od najtrajnijih naslijeđa 15. jula. Platforme se pojavljuju, nestaju, mijenjaju nazive i gube popularnost.

Ali građanska navika otkrivena te noći ostala je prisutna: kada se suoče s nacionalnom krizom, građani se okreću svim dostupnim kanalima kako bi se organizovali, dokumentovali događaje, tumačili ih i sačuvali sjećanje.

U tome se 15. juli povezuje i sa savremenim raspravama o digitalnom suverenitetu.

Taj izraz često se koristi u tehničkom ili geopolitičkom smislu: infrastruktura, podaci, regulativa, platforme i nacionalni kapaciteti. Ta pitanja su važna.

Ali 15. juli ukazuje i na jednu drugu dimenziju. Digitalni suverenitet odnosi se i na to može li društvo sačuvati svoj javni glas kada prinudna moć nastoji monopolizirati javni prostor.

Odgovor te noći nije proizašao samo iz tehnologije. Nastao je iz međudjelovanja alata i ljudi, ekrana i ulica, političkog rukovodstva i djelovanja građana.

Turkiye 15. jula nije jednostavno prešla na internet. Ona je digitalni prostor iskoristila kao put povratka u javni život.

Zbog toga digitalno sjećanje na 15. juli i dalje ima toliku snagu.

Ne pamti se samo kao noć tenkova i aviona, već i kao noć telefona podignutih u dnevnim sobama, videosnimaka dijeljenih u panici, poruka upućenih voljenima i građana koji su u stvarnom vremenu otkrili da nisu sami.

Pokušaj puča nastojao je potkopati demokratsku volju kontrolom prostora, širenjem straha i manipulacijom komunikacijom.

Odgovor građana pokazao je da je u digitalnom dobu građanski život teže ušutkati nego ranije.

Trg se proširio. Bio je na ulicama, ali i u svakoj ruci koja je držala ekran, u svakoj poruci koja je pozivala na hrabrost i u svakom građaninu koji je informacije pretvorio u djelovanje.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.