Historija rijetko ide u prilog mirovnim sporazumima između Izraelaca i Palestinaca.

Tokom protekle tri decenije sporazumi su potpisivani uz veliki optimizam, predstavljani kao diplomatski iskoraci i slavljeni kao prekretnice, da bi se potom urušili prije nego što su ispunjene njihove najvažnije obaveze.

Pregovori o konačnom statusu zaustavljeni su nakon Sporazuma iz Osla. Povlačenja snaga predviđena kasnijim sporazumima odgađana su ili u potpunosti napuštena.

Primirja su se više puta raspadala prije nego što su dovela do političkog ishoda kojem su trebala utrti put.

Upravo zbog takve historije najnovijem sporazumu između Hamasa i Odbora za mir u Gazi treba pristupiti s opreznim realizmom, a ne sa slavljeničkom euforijom.

Hamas je, barem načelno, pristao na jedan od dugogodišnjih zahtjeva Izraela – da se odrekne svog naoružanja u okviru šireg političkog rješenja.

Zauzvrat, predloženi sporazum predviđa potpuno povlačenje Izraela iz Gaze, uspostavljanje nove palestinske uprave i početak obnove nakon gotovo tri godine rata, koji su brojni međunarodni pravni stručnjaci, organizacije za ljudska prava i sve veći broj vlada opisali kao genocid.

Veći dio tog perioda izraelski zvaničnici i mnoge zapadne vlade tvrdili su da mir nije moguć sve dok je Hamas naoružan i na vlasti.

Spremnost Hamasa da se odrekne i upravljačke vlasti i, na kraju, svog naoružanja iz temelja mijenja političku računicu.

Hoće li Hamas na kraju zaista ispuniti tu obavezu gotovo je sporedno pitanje. Politički gledano, ovaj pokret prešao je prag za koji su rijetki vjerovali da će ga ikada prijeći.

Hoće li se Izrael ikada promijeniti?

Pitanje više nije na šta je Hamas spreman pristati. Sada je ključno pitanje da li je Izrael spreman ispuniti svoj dio sporazuma.

Historija pruža ozbiljne razloge za oprez. Sporazumi iz Osla, potpisani 1993. godine, predviđali su postepeni proces koji je u roku od pet godina trebao dovesti do trajnog rješenja.

Više od tri decenije kasnije, to rješenje nikada nije ostvareno. Izraelska naselja na okupiranoj Zapadnoj obali značajno su proširena tokom i nakon procesa iz Osla, dok uzastopni pregovori nisu uspjeli riješiti ključna pitanja granica, suvereniteta i palestinske državnosti.

Memorandum iz Wye Rivera, dogovoren tokom prvog premijerskog mandata Benjamina Netanyahua, također nije u potpunosti proveden, jer je političko protivljenje unutar njegove koalicije usporilo dogovoreno povlačenje izraelskih snaga.

Ni kasnije inicijative, uključujući međunarodno podržanu Mapu puta za mir, nisu dovele do političkih ishoda koje su obećavale.

Nasilje i politička podijeljenost nesumnjivo su otežavali uzastopne mirovne procese.

Ali to ne bi trebalo prikriti suštinsku činjenicu ovog sukoba – pregovori nikada nisu vođeni između ravnopravnih strana.

Izrael je, kao okupaciona sila, imao ogromnu vojnu nadmoć te političku i ekonomsku kontrolu nad teritorijom, zbog čega je imao znatno veći utjecaj na to hoće li dogovori ostati samo na papiru ili će biti provedeni.

Da je postojala stvarna politička volja za okončanje okupacije i uspostavljanje palestinske države, Izrael je imao mogućnost da to omogući.

Umjesto toga, obaveze o povlačenju, palestinskom suverenitetu i konačnom političkom rješenju više puta su odgađane, uslovljavane ili napuštane, dok je okupacija postajala sve dublje ukorijenjena.

Upravo ta historija – a ne politička retorika – čini skepticizam prema današnjem sporazumu potpuno razumljivim.

Ta pitanja postaju još izraženija kada se posmatra politički dosje Benjamina Netanyahua.

Tokom većeg dijela svoje političke karijere Netanyahu se dosljedno protivio uspostavljanju potpuno suverene palestinske države.

Tokom njegovih mandata značajno su proširena izraelska naselja na okupiranoj Zapadnoj obali. Također je više puta isticao da Izrael mora zadržati odlučujuću sigurnosnu kontrolu zapadno od rijeke Jordan, a tokom rata u Gazi insistirao je da Izrael mora zadržati neograničenu slobodu sigurnosnog djelovanja unutar palestinske enklave.

Takvi stavovi teško se mogu uskladiti sa sporazumom koji predviđa potpuno povlačenje izraelske vojske.

Ipak, svoditi cijelo pitanje isključivo na Netanyahua značilo bi zanemariti mnogo dublju političku stvarnost.

Sadašnja vladajuća koalicija nesumnjivo je najtvrđelinjaška u historiji Izraela, a nekoliko ministara otvoreno zagovara trajnu ponovnu okupaciju Gaze i obnovu izraelskih naselja na toj teritoriji.

Međutim, takvi stavovi nisu nastali s ovom vladom. Mnogo prije 7. oktobra 2023. godine uzastopne izraelske vlade insistirale su na zadržavanju odlučujuće sigurnosne kontrole nad Palestincima, čak i dok su učestvovale u mirovnim pregovorima.

Širenje naselja nastavljeno je pod vladama različitih političkih opcija, dok su prijedlozi o palestinskom suverenitetu redovno bili praćeni zahtjevima da Izrael zadrži konačnu kontrolu nad granicama, zračnim prostorom i sigurnošću.

Napadi 7. oktobra nisu stvorili takve stavove; oni su samo dodatno učvrstili i politički legitimizirali ideje koje su dugo bile prisutne u velikom dijelu izraelskog političkog establišmenta.

Stoga se pitanje ne odnosi samo na Benjamina Netanyahua. Ono glasi: da li je sam Izrael spreman odreći se nivoa kontrole koji je decenijama bio temelj njegovog pristupa palestinskom pitanju?

Upravo zato najnoviji prijedlog predstavlja tako važan test.

Gotovo tri godine međunarodna zajednica raspravljala je o nizu uslova koji su predstavljani kao preduvjet za okončanje rata.

Hamas je morao osloboditi taoce. Hamas je morao prepustiti upravljanje Gazom. Hamas se morao razoružati. Da li su ti zahtjevi bili realni ili pravedni, zasebno je pitanje.

Svijet mora djelovati odmah

Ono što je danas važno jeste da je Hamas sada izrazio spremnost da prihvati politički najosjetljivije od tih uslova u okviru sveobuhvatnog sporazuma.

Ako ni to više nije dovoljno da osigura potpuno povlačenje Izraela iz Gaze, nameće se neugodno pitanje: jesu li ti uslovi ikada zaista bili glavna prepreka miru?

To pitanje ne tiče se samo Izraela. Ono se odnosi i na vlade koje su dosljedno branile izraelsku vojnu kampanju, istovremeno insistirajući da Hamas prvo ispuni određene uslove prije nego što može početi ozbiljna diplomatija.

Ako je Hamas sada, barem načelno, prihvatio te uslove, teret odgovornosti se mijenja.

Vjerodostojnost sporazuma neće zavisiti samo od spremnosti Izraela da ispuni svoje obaveze, već i od toga hoće li Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i evropske vlade insistirati da ih Izrael zaista provede.

To se u prethodnim pregovorima rijetko dešavalo.

Međunarodni pritisak uglavnom je bio usmjeren na osiguravanje palestinskog pridržavanja obaveza, dok su izraelske obaveze često ostavljane za buduće razgovore ili podređivane unutrašnjim političkim interesima.

Rezultat je bio niz sporazuma koji su privukli veliku diplomatsku pažnju, ali nisu suštinski promijenili stanje na terenu.

Ako se isti obrazac ponovi, malo je vjerovatno da će ova inicijativa uspjeti tamo gdje su mnoge prethodne propale.

Mirovni sporazumi ne opstaju samo na međusobnom povjerenju. Oni traju zato što sve strane razumiju da obaveze nose posljedice i da njihovo neispunjavanje ima političku cijenu.

Ako Izrael zaključi da može neograničeno odgađati, drugačije tumačiti ili jednostavno ignorisati svoje obaveze bez ozbiljnih međunarodnih posljedica, postoji opasnost da se i ovaj sporazum pridruži dugom nizu propuštenih prilika koje obilježavaju izraelsko-palestinski mirovni proces.

Naslov ovog članka postavlja pitanje može li se Benjaminu Netanyahuu vjerovati da će ispoštovati sporazum.

To jeste važno pitanje, ali možda nije i najvažnije. Netanyahuov dosadašnji politički učinak svakako opravdava skepticizam.

Međutim, on je istovremeno proizvod šireg političkog konsenzusa koji je decenijama davao prednost izraelskoj kontroli nad palestinskim suverenitetom. Čak i kada bi njegov premijerski mandat završio sutra, suštinska pitanja ostala bi neriješena.

Pravi test, stoga, nije samo hoće li jedan čovjek održati riječ.

Pravo pitanje je da li je Izrael spreman prihvatiti političku cijenu okončanja svog vojnog prisustva u Gazi nakon gotovo tri godine katastrofalnog razaranja. Hamas je sada povukao potez koji su mnogi smatrali nezamislivim. Sljedeći potez je na Izraelu.

Ako Izrael odluči da ne ispuni svoj dio sporazuma uprkos tome što je dobio jedan od svojih ključnih zahtjeva, svijet će se morati suočiti s teškim zaključkom.

Prepreka miru nikada nije bila isključivo nespremnost Hamasa da se promijeni. Bila je to nespremnost Izraela da se odrekne kontrole nad Gazom i omogući Palestincima stvarno političko samoopredjeljenje, kao i dugotrajan neuspjeh njegovih saveznika da osiguraju da izraelske obaveze imaju jednaku težinu kao i obaveze svih drugih.

Hoće li ovaj sporazum uspjeti, stoga neće zavisiti samo od spremnosti Hamasa da se razoruža ili od Netanyahuove spremnosti da ga potpiše, već i od toga jesu li Izrael i njegovi saveznici, koji imaju utjecaj na njega, konačno spremni uskladiti obećanja s konkretnim djelima.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.