Krajnja desnica pretvorila se u pravu noćnu moru za evropski politički mainstream. Nakon Italije, vjerovatnoća da krajnja desnica dođe na vlast značajno je porasla i u najvećim evropskim zemljama – Francuskoj, Njemačkoj i Velikoj Britaniji. U mnogim anketama stranke krajnje desnice već su zauzele vodeće pozicije, pa tradicionalne političke snage sada više razmišljaju o tome kako ih spriječiti da dođu na vlast čak i u slučaju da osvoje najviše glasova, nego kako ih pobijediti na izborima.

U Francuskoj se očekuje da bi krajnje desničarski Nacionalni front (Rassemblement National – RN) na predsjedničkim izborima naredne godine mogao uvjerljivo osvojiti prvi krug s oko 35 posto glasova. Glavno pitanje sada je hoće li biti moguće spriječiti kandidatkinju ili kandidata RN-a – Marine Le Pen ili Jordana Bardellu – da u drugom krugu osvoje više od 50 posto glasova i preuzmu predsjedničku funkciju. Međutim, dogovor o zajedničkoj strategiji neće biti jednostavan: odmah iza RN-a u anketama nalazi se krajnja ljevica, dok se stavovi desnog i lijevog centra značajno razlikuju.

U Njemačkoj je do narednih izbora za Bundestag, zakazanih za 2029. godinu, još daleko, pa zabrinutost zasad nije toliko izražena kao u Francuskoj. Ipak, rast podrške krajnje desnoj Alternativi za Njemačku (AfD) na 28 posto već ozbiljno zabrinjava politički establišment. S takvim rezultatom AfD je šest procentnih poena ispred vladajućeg bloka CDU/CSU, a čak 16 poena ispred socijaldemokrata (SPD).

Dodatni alarm predstavljaju ankete uoči septembarskih izbora u Saskoj-Anhaltu. Prema njima, AfD bi mogla osvojiti oko 42 posto glasova, što povećava mogućnost da Njemačka dobije prvu pokrajinsku vladu na čijem bi čelu bila krajnja desnica.

U Velikoj Britaniji njihov uspon također narušava tradicionalni politički sistem koji se decenijama zasnivao na rivalstvu Konzervativne i Laburističke stranke. Stranka Reform UK, na čijem je čelu Nigel Farage, a koja je izrasla iz evroskeptičnog pokreta koji je odigrao važnu ulogu u izlasku zemlje iz Evropske unije, trenutno u anketama osvaja oko 25 posto glasova. To je dovoljno da pretekne laburiste, koji su na drugom mjestu.

Nakon kampanje protiv članstva Velike Britanije u EU, Farage je borbu protiv migracija postavio među glavne teme svoje politike. Njegov slogan „Britanci na prvom mjestu“ („British people first“) u velikoj mjeri podsjeća na Trumpov „Amerika na prvom mjestu“ („America First“).

Slična situacija prisutna je i u drugim evropskim zemljama. U Austriji, Portugalu, Švedskoj i Poljskoj stranke krajnje desnice, sudeći prema posljednjim anketama, već mogu računati na mogućnost dolaska na vlast. U Italiji, u međuvremenu, i dalje vlada koalicija predvođena strankom premijerke Giorgie Meloni, Braćom Italije.

Zašto Evropljani skreću udesno?

Nekoliko je razloga za rastuću podršku krajnjoj desnici u Evropi. Jedan od glavnih je uspjeh političara koji su uspjeli iskoristiti zabrinutost dijela stanovništva zbog povećanja broja migranata i pretvoriti je u strah.

Ljudi žele da se presele ili su primorani pobjeći tamo gdje se nadaju da će pronaći sigurniji i bolji život. Međutim, povećanje broja doseljenika i njihova veća vidljivost u društvu istovremeno mogu izazvati zabrinutost kod dijela lokalnog stanovništva. U osnovi toga su kulturne razlike i nepovjerenje prema strancima.

Krajnja desnica u povećanju migracijskih tokova i pratećoj zabrinutosti u društvu prepoznala je političku priliku. Upravo sposobnost da ta raspoloženja pretvori u glasove postala je jedan od ključnih faktora rasta njihove popularnosti. Čini se da se ksenofobna propaganda, koja prirodnu zabrinutost pretvara u strah od „drugih“, pokazala učinkovitom.

Krajnja desnica migrante predstavlja kao jedan od glavnih uzroka pogoršanja sigurnosti, ekonomskih problema i kulturnog otuđenja. Istovremeno, odgovornost za te probleme prebacuje na tradicionalne stranke koje su bile na vlasti.

Njihov argument zasniva se na tvrdnji da su vlade desnog centra, lijevog centra i liberalne vlade vodile previše blagu migracijsku politiku, dozvolile prevelik priliv stranaca i time ugrozile evropski identitet, blagostanje i sigurnost. Pronaći kanale za širenje takvih poruka i publiku spremnu da ih prihvati bez kritičkog promišljanja nije bilo teško.

Posebnu ulogu u tome imaju društvene mreže, otvorene za najrazličitije oblike dezinformacija. Pretjerana konzumacija sadržaja na društvenim mrežama smanjuje kritičnost prema informacijama: ljudi sve češće tvrdnje koje vide u digitalnom prostoru prihvataju kao vjerodostojne, što krajnje desnim političarima znatno olakšava posao.

Još jedan razlog njihovog uspjeha jeste nesposobnost tradicionalnih stranaka da uvjerljivo odgovore na antimigrantsku retoriku. Štaviše, neke od njih postepeno su počele preuzimati slogane krajnje desnice, nadajući se da će na taj način spriječiti odlazak svojih birača.

Umjesto da uvjerljivo objasne javnosti da je Evropi koja stari potrebna kvalificirana radna snaga iz inozemstva te da će bez priliva radne snage iz drugih zemalja teško zadržati sadašnji nivo zaposlenosti i blagostanja, tradicionalne stranke sve češće i same posežu za antimigrantskom retorikom. To ozbiljno narušava povjerenje u njih.

Birači koji su od početka protiv migranata i izbjeglica u tom slučaju radije biraju stranke kojima takva politika predstavlja temelj ideologije, a ne one koje preuzimaju tuđe slogane. Istovremeno, dio ljudi nezadovoljnih nedosljednošću stranaka centra okreće se drugim radikalnim opcijama, uključujući krajnju ljevicu. Rezultat je postepeno slabljenje političkog centra u Evropi.

Ekonomija i vanjska politika

Rast krajnje desnice nije povezan samo s migracijama. Važnu ulogu ima i nezadovoljstvo ekonomskom i vanjskom politikom tradicionalnih stranaka.

AfD tvrdi da je prevelika uključenost Njemačke u rusko-ukrajinski rat dovela zemlju do ozbiljnih ekonomskih gubitaka, primorala je da prihvati veliki broj ukrajinskih izbjeglica i stvorila nepotrebne sigurnosne rizike. Sudeći prema rastu podrške stranci, uspjela je uvjeriti dio birača da bi, dolaskom na vlast, mogla voditi učinkovitiju vanjsku politiku.

Sve veći utjecaj krajnje desnice mogao bi Evropu dovesti do dubokog političkog preokreta. Većina tih stranaka skeptična je prema samoj ideji daljnje evropske integracije. Stoga bi, ako nakon Italije krajnja desnica dođe na vlast ili uđe u vlade Francuske i Njemačke, budućnost same Evropske unije mogla bi biti dovedena u pitanje.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.