Bab el-Mandebski moreuz, Hormuški moreuz, Crveno more i Adenski zaljev ne predstavljaju samo ključna geopolitička čvorišta na Bliskom istoku, već i važne elemente globalnog lanca snabdijevanja energentima i međunarodne trgovine.
Sve učestaliji napadi grupa koje podržava Iran, uključujući djelovanje Husa protiv međunarodnog pomorskog saobraćaja, prijetnje energetskoj infrastrukturi i produbljivanje sukoba između SAD-a i Irana u posljednje vrijeme, pretvorili su regiju u jedno od najranjivijih područja globalne sigurnosti.
Od kraja Hladnog rata sigurnosna arhitektura Basranskog zaljeva uglavnom je bila zasnovana na vojnom prisustvu Sjedinjenih Američkih Država.
Zaljevske monarhije, suočene s razvojem iranskog nuklearnog programa i jačanjem regionalnog utjecaja Teherana, oslanjale su se na američke sigurnosne garancije.
Međutim, nedavni događaji sve više pokazuju da postojeći model više ne odgovara u potpunosti prirodi novih prijetnji.
Danas se glavna opasnost ne ogleda samo u mogućnosti međudržavnog rata.
Poremećaji u pomorskim transportnim rutama, rizici za snabdijevanje energentima, širenje sukoba putem posredničkih grupa i napadi na međunarodnu trgovinu značajno su proširili samo poimanje sigurnosti.
U savremenim okolnostima sigurnost je sve više povezana s ekonomskom stabilnošću i zaštitom međunarodnih trgovinskih koridora.
Zbog toga se na Bliskom istoku postepeno oblikuje nova geopolitička ravnoteža.
S jedne strane, Iran i oružane grupe koje podržava koriste pomorske komunikacije i transportne koridore kao sredstvo strateškog pritiska.
S druge strane, zemlje Zaljeva nastoje uspostaviti kolektivne sigurnosne mehanizme sposobne za zaštitu međunarodnih trgovinskih ruta.
Izrael regionalnu sigurnost ne posmatra kao sistem kolektivne sigurnosti, već prvenstveno kroz prizmu vlastitih nacionalnih interesa, smatrajući strateško slabljenje svojih protivnika jednim od ključnih elemenata vlastitog sigurnosnog koncepta.
U skladu s tom logikom, Izrael često nastoji koristiti regionalni utjecaj SAD-a za ostvarivanje vlastitih strateških interesa.
SAD, s druge strane, dok zadržavaju vojno prisustvo na Bliskom istoku, sve više nastoje podijeliti teret osiguravanja regionalne sigurnosti sa svojim saveznicima.
Šta je trenutno potrebno Bliskom istoku
U ovom trenutku nestabilnoj regiji potreban je novi model, koji ne podrazumijeva jednostavno istiskivanje SAD-a iz regije.
Naprotiv, imajući u vidu mrežu američkih vojnih baza u zemljama Zaljeva, operativne kapacitete CENTCOM-a, sisteme zračne i raketne odbrane, kao i stalno prisustvo američke mornarice, Washington će još dugo ostati jedan od ključnih elemenata regionalne sigurnosne arhitekture.
Shodno tome, predloženi model ne zasniva se na zamjeni američkog prisustva, već na racionalnijoj raspodjeli odgovornosti između SAD-a i regionalnih država.
Prema tom pristupu, glavni teret svakodnevnog osiguravanja regionalne sigurnosti postepeno bi se prebacio na države regije, dok bi SAD zadržale ulogu strateškog garanta, pružajući vojno-tehničku, obavještajnu i operativnu podršku.
Saudijska Arabija je 30. jula najavila inicijativu „Multinacionalni savez za pomorsku odbranu“, koja je dobila zvaničnu podršku i odobrenje nacrta povelje od 14 država, uključujući Turkiye.
Ovu inicijativu ne treba posmatrati samo kao vojni odgovor na napade Husa, već i kao jedan od prvih institucionalnih koraka ka formiranju nove sigurnosne arhitekture u Basranskom zaljevu.
Međutim, sve ovo otvara mnogo važnije pitanje: mogu li novi vojni savezi sami po sebi osigurati dugoročnu sigurnost na Bliskom istoku? Po mom mišljenju, odgovor je ne.
Problem je u tome što su današnje sigurnosne prijetnje na Bliskom istoku višedimenzionalne.
Terorizam, ratovi putem posredničkih grupa, energetska sigurnost, zaštita pomorskih komunikacija i ekonomska održivost ne postoje odvojeno jedni od drugih. Zbog toga sigurnosni sistem mora biti izgrađen kao višeslojan i složen model.
Zato je potrebno prevazići klasično shvatanje vojnih saveza i predložiti model strateške podjele odgovornosti.
Za razliku od tradicionalnih saveza, koji prvenstveno odgovaraju na pitanje: „Ko će se boriti uz nas?“, predloženi model zasniva se na drugačijem principu: „Kakav doprinos svaki učesnik može dati osiguravanju zajedničke sigurnosti, u skladu sa svojim kapacitetima?“
Prema modelu strateške podjele odgovornosti, regionalna sigurnost ne bi trebala počivati na jednakom učešću svih država, već na raspodjeli uloga u skladu s vojnim, ekonomskim i geopolitičkim potencijalom svakog učesnika.
Tako Turkiye može doprinijeti zahvaljujući razvijenom vojno-industrijskom kompleksu, pomorskim kapacitetima, logističkoj infrastrukturi i potencijalu za diplomatsko posredovanje.
Saudijska Arabija zahvaljujući finansijskim resursima, zračnim snagama i mreži pomorskih baza. Egipat zahvaljujući kontroli Sueckog kanala i značajnim kopnenim snagama. Pakistan zbog potencijala nuklearnog odvraćanja i razvijenog sistema vojnog obrazovanja.
Zemlje Zaljeva moći će osigurati stabilnost cjelokupnog sigurnosnog sistema zahvaljujući energetskoj infrastrukturi i mreži luka. U takvoj arhitekturi nijedna država ne bi bila jedini garant sigurnosti.
Naprotiv, regionalnu sigurnost oblikovali bi komplementarni doprinosi država s različitim sposobnostima i specijalizacijama.
Efikasnost ovog modela prvenstveno zavisi od jasnog definiranja zajedničkog strateškog interesa.
Taj interes ne bi trebala biti sigurnost pojedinačne države, već osiguravanje nesmetanog funkcioniranja međunarodne trgovine, pomorskih komunikacija i ključnih transportnih koridora.
Ovakvo shvatanje zajedničkog cilja može umanjiti nesuglasice među članicama koalicije i stvoriti snažniju osnovu za dugoročnu saradnju.
Kao i svaki institucionalni sistem, predloženi model podrazumijeva postojanje vlastitog mehanizma donošenja odluka.
U početnoj fazi, najefikasnijim se čini donošenje odluka većinom glasova, što bi omogućilo neophodnu efikasnost u kriznim situacijama.
S jačanjem institucija koalicije, moguć je postepeni prelazak na konsenzusni model odlučivanja, koji bi u većoj mjeri uzeo u obzir interese malih i srednjih država te povećao njihovo povjerenje u cjelokupni sigurnosni sistem.
Kao rezultat toga, ova arhitektura može prerasti u inkluzivniji mehanizam koji uzima u obzir interese svih učesnika, a ne samo najutjecajnijih država.
U praksi, model se može zasnivati na unaprijed dogovorenoj raspodjeli odgovornosti među članicama koalicije.
Svaka država preuzela bi vodeću ulogu u osiguravanju sigurnosti onih pomorskih područja i transportnih koridora gdje ima najveće pomorske, logističke i operativne kapacitete.
U slučaju krize, ostali akteri pružali bi podršku kroz zajedničke pomorske operacije, razmjenu obavještajnih podataka, vojno-tehničku saradnju, diplomatsku koordinaciju, logističku podršku i korištenje potrebnih ekonomskih mehanizama odgovora.
Ovaj pristup omogućava objedinjavanje potencijala država učesnica bez stvaranja jedinstvene nadnacionalne vojne strukture.
Drugim riječima, države učestvuju u kolektivnoj sigurnosti ne na osnovu principa jednakog doprinosa, već u skladu sa svojim komparativnim prednostima, resursima i specijalizacijama.
Upravo funkcionalna raspodjela odgovornosti predstavlja konceptualnu osnovu predloženog modela strateške podjele odgovornosti.
Kako se Turkiye uklapa?
Iz perspektive Turkiye, formiranje nove sigurnosne arhitekture na Bliskom istoku trebalo bi se zasnivati na tri ključna principa.
Prvo, glavni prioritet Ankare jeste spriječiti da regionalno geopolitičko nadmetanje preraste u direktan oružani sukob između država.
Dugoročna nestabilnost direktno utječe na energetsku sigurnost Turkiye, funkcioniranje međunarodnih transportnih koridora i njene ekonomske interese.
Drugo, novi regionalni sigurnosni sistem ne bi trebao biti usmjeren na izolaciju ili obuzdavanje bilo koje pojedinačne države, već na očuvanje ravnoteže snaga u regiji i stvaranje uvjeta za dugoročnu stabilnost.
U suprotnom, formiranje bilo kojeg novog vojno-političkog bloka neizbježno bi izazvalo nastanak protukoalicija i dodatno produbilo klasičnu sigurnosnu dilemu.
Dugoročno, predložena sigurnosna arhitektura trebala bi ostati otvorena i za druge regionalne aktere, uključujući Iran.
Ako je Teheran spreman dati konstruktivan doprinos osiguravanju sigurnosti međunarodnog pomorskog saobraćaja, smanjenju regionalnih tenzija i očuvanju stabilnosti, njegovo učešće moglo bi biti usmjereno ne toliko na vojnu komponentu novog sistema, koliko na diplomatske mehanizme upravljanja krizama, osiguravanje pomorskih komunikacija i sprečavanje eskalacije sukoba.
Istovremeno, takvo učešće vjerovatno bi zahtijevalo prilagođavanje iranskih vanjskopolitičkih prioriteta i pristupa pitanjima regionalne sigurnosti.
Treće, regionalni sigurnosni mehanizmi koji se formiraju bez učešća Turkiye teško da mogu biti dugoročno održivi. Razlog tome nije samo njen vojni potencijal.
Turkiye ostaje jedna od rijetkih regionalnih država sposobnih da istovremeno održava dijalog sa zemljama Zaljeva, Irakom, Sirijom, Pakistanom i zapadnim državama, uz značajan vojni i diplomatski potencijal.
Zbog toga uloga Turkiye ne bi trebala biti ograničena na samostalno osiguravanje sigurnosti Basranskog zaljeva.
Takav pristup bio bi izuzetno skup za samu Ankaru, a mogao bi izazvati i nove rasprave o preraspodjeli regionalne ravnoteže snaga.
Glavni doprinos Turkiye ogleda se u njenoj sposobnosti da djeluje kao akter ravnoteže, doprinese formiranju mehanizama kolektivne sigurnosti i poveže vojne, diplomatske i tehnološke kapacitete u interesu regionalne stabilnosti.
Shodno tome, model strateške podjele odgovornosti Turkiye ne posmatra kao jedinog garanta regionalne sigurnosti, već kao jednog od ključnih aktera ravnoteže koji može doprinijeti formiranju sistema kolektivne sigurnosti.
Ovaj pristup ne zasniva se samo na vojnom potencijalu Ankare, već i na njenom praktičnom iskustvu.
Inicijativa o izvozu žitarica iz Crnog mora, posrednički napori između Rusije i Ukrajine, kao i vojno-političko i diplomatsko iskustvo Turkiye u Libiji i na Južnom Kavkazu, svjedoče o njenoj sposobnosti da istovremeno obavlja funkcije odvraćanja, posredovanja i regionalnog balansiranja.
Turkiye danas ima jedan od najširih raspona vojnih, diplomatskih i posredničkih alata među državama regije. Upravo to objektivno proširuje njen potencijal kao jednog od ključnih učesnika u nastajanju nove regionalne sigurnosne arhitekture.
Promjene koje se danas odvijaju na Bliskom istoku zahtijevaju ne samo stvaranje novih vojnih saveza, već i preispitivanje samog koncepta sigurnosti.
Danas nije najvažnije ko je jači, već kakav doprinos svaki učesnik može dati osiguravanju kolektivne sigurnosti.
Ako na Bliskom istoku treba nastati stabilan i dugoročan sigurnosni sistem, on bi se vjerovatno trebao zasnivati ne na tradicionalnoj logici vojno-političkih saveza, već na modelu strateške podjele odgovornosti, zasnovanom na raspodjeli uloga u skladu sa sposobnostima svakog učesnika.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
