Za katarskog premijera šeika Mohammeda bin Abdulrahmana al-Thanija, američko-izraelski rat protiv Irana predstavlja „poziv na buđenje“ koji bi zemljama Zaljeva i Teheranu trebao ukazati na potrebu uspostavljanja sigurnosnog aranžmana u kojem nijedna zemlja ne predstavlja prijetnju drugoj.

Govoreći na Katarskom ekonomskom forumu, održanom na marginama 81. zasjedanja Generalne skupštine UN-a u New Yorku, Al-Thani je kazao da je rat doveo u pitanje pretpostavke o sigurnosti i stabilnosti u regiji u kojoj se nalazi veliki broj američkih vojnih baza.

Oštre izjave katarskog premijera uslijedile su gotovo sedam mjeseci nakon što su SAD i Izrael pokrenuli rat protiv Irana, pri čemu je ubijen njegov vrhovni lider.

Iran je uzvratio napadima na zemlje Zaljeva, izvevši više od 7.000 raketnih i napada dronovima.

Pomorski saobraćaj kroz Hormuški moreuz, ključni plovni put između Irana i zemalja Zaljeva kroz koji je prije rata prolazila petina svjetskih energenata, uglavnom je obustavljen.

Blokada je zaustavila izvoz nafte i plina iz Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Katara, Bahreina, Kuvajta, Omana i Iraka, što je izazvalo posljedice na globalnu ekonomiju.

Stručnjaci navode da je potreba za regionalnim sigurnosnim okvirom hitna i neupitna, ali izražavaju sumnju u to da bi trenutne okolnosti omogućile njegovo uspostavljanje.

Ozcan Akinci, geopolitički i vanjskopolitički analitičar, smatra da među Iranom i zemljama Zaljeva postoji „istinski interes“ za pomirenje. Međutim, ističe da je funkcionalni sigurnosni okvir, barem zasad, i dalje daleka mogućnost.

„Rat je pokazao ograničenja oslanjanja na vanjske sile u rješavanju problema koji je, u konačnici, regionalni“, rekao je za TRT World.

Iran nije opcionalni sagovornik kojeg se može jednostavno isključiti iz regionalnih pitanja.

„Zemlje Zaljeva moraju živjeti s tom realnošću, sviđalo im se to ili ne“, kazao je.

Istovremeno, zemlje Zaljeva sve više traže dodatne sigurnosne garancije.

Akinci ukazuje na „Sporazum iz Meke“ – trilateralni odbrambeni pakt koji su u augustu potpisali Turkiye, Saudijska Arabija i Pakistan, prema kojem se oružani napad na jednu od zemalja smatra napadom na sve tri.

„Prijedlog Dohe stoga dolazi u trenutku kada se regionalna sigurnosna mapa već ponovo iscrtava“, kazao je.

Dodao je da ostaje otvoreno pitanje hoće li Iran jezik dijaloga pretvoriti u konkretno uzdržavanje od djelovanja, posebno kada je riječ o Hormuškom moreuzu i aktivnostima posredničkih grupa.

Mustafa Caner, stručnjak za Iran i docent na Institutu za Bliski istok Univerziteta Sakarya, rekao je za TRT World da nijedna strana nema koristi kada se geopolitičke vizije zemalja Zaljeva i Irana razilaze.

Sigurnosni okvir koji bi smanjio te razlike svakako bi koristio objema stranama i šire doprinio regionalnoj sigurnosti, kazao je.

Međutim, sigurnosna arhitektura Zaljeva „prepuštena je vanjskim silama“, a rat je i dalje neposredna prepreka.

„Sve dok rat traje, a posebno suočene s iranskim napadima, ne vjerujem da zemlje Zaljeva imaju dovoljno čvrstu osnovu ni kapacitet da se udalje od SAD-a i zajedno s Iranom postanu akteri koji će postaviti temelje sigurnosne arhitekture“, kazao je.

Je li moguć konsenzus zemalja GCC-a?

Akinci navodi Katar i Oman kao „očigledne kandidate“ za podršku Al Thanijevoj ideji. Obje zemlje godinama održavaju otvorene diplomatske kanale s Teheranom uprkos zastojima.

Kuvajtu bi, prema njegovim riječima, vjerovatno odgovarao širi pristup koji bi zajednički usvojilo šest zemalja Zaljeva izvoznica energenata, poznatih kao Vijeće za saradnju arapskih zemalja Zaljeva (GCC).

Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein „vjerovatno bi bili oprezniji“, s obzirom na to da su tokom rata protiv Irana predvođenog SAD-om često bili mete iranske odmazde.

Reakcija Rijada na ovaj prijedlog bit će ključna jer je Saudijska Arabija bila izložena ponovljenim napadima Hutija koje podržava Iran.

„Saudijska Arabija želi stabilnost i deeskalaciju, ali želi i snažniju zaštitu od novog napada“, kazao je.

Prema njegovim riječima, ono što bi moglo uvjeriti skeptične zemlje poput UAE-a i Bahreina jeste odluka Saudijske Arabije da prijedlog Katara posmatra kao dio šire sigurnosne strategije, zajedno sa sporazumom iz Meke s Turkiye i Pakistanom.

Takvo objedinjavanje predloženog sigurnosnog okvira olakšalo bi UAE-u i Bahreinu da ga prihvate. Istovremeno, Teheran će morati ponuditi nešto konkretno, posebno kada je riječ o pomorskom saobraćaju kroz Hormuški moreuz i aktivnostima svojih regionalnih partnera, dodao je.

Međutim, Caner je manje optimističan kada je riječ o postizanju konsenzusa unutar GCC-a.

U načelu bi mnoge prijestolnice zemalja Zaljeva pozitivno gledale na ovaj prijedlog, kazao je. U praksi bi, međutim, Doha i Muskat uglavnom ostali sami.

UAE će vjerovatno „držati distancu“, što se ogleda i u nedavnim trgovinskim sankcijama Abu Dabija protiv Irana, kao i njegovom bližem usklađivanju s „osovinom SAD-a i Izraela“.

Caner ne očekuje da će Saudijska Arabija poduzeti korake ka diplomatskoj normalizaciji odnosa s Iranom, posebno imajući u vidu napade Hutija.

Kazao je da Rijad smatra Iran odgovornim za te napade, zbog čega je i sastanak ministara vanjskih poslova o Hormuškom moreuzu odgođen na zahtjev Saudijske Arabije.

„Prijedlog Dohe možda je najbolje shvatiti kao viziju idealnog scenarija“, kazao je.

Slojeviti sigurnosni sistem

Jemen je najnovija arena u kojoj su regionalne podjele najvidljivije. Napadi Hutija na saudijsku energetsku infrastrukturu u početku su naveli Rijad da zatraži podršku SAD-a. Međutim, Washington je oklijevao i zasad se nije pridružio saudijskoj borbi protiv jemenske grupe.

Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan prošle je sedmice kazao da bi Rijad mogao imati vojne potrebe te da je Ankara spremna pomoći u njihovom ispunjavanju u okviru sporazuma iz Meke.

Akinci približavanje Rijada Turkiye vidi kao dokaz da zemlje Zaljeva već grade „slojeviti sistem“, umjesto da čekaju na sveobuhvatni dogovor s Iranom.

Katar je saopćio da se zemlje Zaljeva ne mogu oslanjati isključivo na SAD kada je riječ o zaštiti.

Američke snage održavaju prisustvo u Kataru, Bahreinu, UAE-u, Kuvajtu i Saudijskoj Arabiji kroz bilateralne sigurnosne sporazume, vojne objekte i baze.

Akinci ne smatra da postoji direktan sukob između postojećeg sigurnosnog okrilja SAD-a nad zemljama Zaljeva i predloženog sigurnosnog okvira.

Prema njegovim riječima, američke snage pružaju kapacitete koji su zemljama Zaljeva i dalje potrebni, posebno protuzračnu i protivraketnu odbranu, obavještajne kapacitete i odvraćanje.

Sigurnosni okvir između zemalja Zaljeva i Irana, međutim, bavio bi se načinima na koje „susjedi upravljaju incidentima“ prije nego što oni prerastu u otvoreni rat.

Nedavna dešavanja u regiji dodatno su pojasnila tu razliku, kazao je.

„Zemlje Zaljeva i dalje žele američko vojno prisustvo, ali su također vidjele da Washington možda ne želi preuzeti odgovornost za svaki regionalni sukob“, rekao je.

Washington bi se usprotivio ako bi se regionalni okvir koristio za „potiskivanje SAD-a“. Međutim, okvir koji smanjuje broj kriza koje zahtijevaju američku intervenciju ne bi trebao izazvati protivljenje.

„Zemlje Zaljeva sve više traže više od jedne sigurnosne zaštite“, kazao je.

Caner, međutim, smatra da bi svaki sigurnosni aranžman između zemalja Zaljeva i Irana bio u sukobu s ciljevima SAD-a u regiji.

„Jednostavno nije izvodljivo da zemlje Zaljeva u potpunosti odvoje svoju sigurnosnu infrastrukturu od SAD-a i istovremeno nastoje uspostaviti novi sigurnosni dogovor s Iranom“, kazao je.

„Ako išta, rat nam je pokazao suprotno: umjesto da se udaljavaju od Washingtona, sigurnosni savez zemalja Zaljeva sa SAD-om samo je dodatno ojačao“, istakao je.

„Ne vjerujem da će se SAD u potpunosti povući iz Zaljeva i prepustiti regiju nezavisnom sigurnosnom aranžmanu između zemalja Zaljeva i Irana“, dodao je.