Između SAD-a i Irana vlada nesigurno primirje nakon što teški američko-izraelski napadi nisu uspjeli izazvati kolaps režima u Teheranu, što je dovelo do pregovora i razmjene mirovnih prijedloga između dvije strane od početka aprila.
Kroz primirje, američka vlada je efektivno nametnula dvostruku blokadu na Hormuškom moreuzu, ciljajući iranske izvozne naftne luke u pokušaju da nanese ekonomsku štetu Teheranu i prisili ovu bogatu naftnu zemlju da se vrati za pregovarački sto.
Tokom vikenda, Trump je predstavio novi plan nazvan “Projekt sloboda”, koji ima za cilj da ohrabri komercijalne brodove da plove kroz Hormuški moreuz pod vodstvom američke vojske.
Međutim, stručnjaci upozoravaju da bi novi plan mogao imati poteškoća da uvjeri brodarske kompanije da posluju u opasnim vodama Hormuza, budući da Iran zadržava značajne vojne kapacitete – od tzv. “Mosquito” flote malih brodova do sposobnosti miniranja moreuza – što bi sve moglo poremetiti komercijalnu plovidbu širom regije.
Dania Koleilat Khatib, stručnjakinja za američko-arapske odnose i suosnivačica Centra za istraživanje saradnje i izgradnju mira, libanske nevladine organizacije, opisuje Trumpov novi plan kao “neodrživ, veoma skup i komercijalno neisplativ”.
U nedavnoj objavi na Truth Socialu, Trump je ipak izrazio optimizam da bi plan mogao uspjeti, rekavši da “za dobro Irana, Bliskog istoka i Sjedinjenih Država” američka vojska “će voditi” komercijalne brodove “sigurno iz ovih ograničenih voda”.
Uprkos uvjerenju američke vlade u izvodljivost novog plana, vojni analitičari napominju da Amerika možda nema dovoljno resursa da sprovede veliku misiju vođenja brodova širom Zaljeva.
Trumpov poziv na međunarodni savez za otvaranje Hormuškog moreuza do sada je izazvao malo entuzijazma među NATO saveznicima.
“Kod Projekta sloboda više se radi o triku da se umire energetska tržišta nakon što je cijena sirove nafte dostigla tako visok nivo i očekuje se da će još rasti”, kaže Khatib za TRT World.
Dakle, može li američka blokada – podržana novim “Projektom sloboda” – uvjeriti iransko rukovodstvo da postigne dogovor s Washingtonom?
“Ne vjerujem da će Iran biti uvjeren. Traži alternativne rute poput Pakistana za izvoz svoje nafte. Iran je prilično otporan na blokadu jer je pod sankcijama od 1979. godine”, odgovara Khatib.
Američka blokada neće biti “odlučujući faktor” u vraćanju Irana za pregovarački sto, tvrdi ona, jer je Iran decenijama učio kako da zaobiđe sankcije.
“Sada se sukob pretvorio u rat iscrpljivanja u kojem će obje strane pokušati maksimizirati troškove onoj drugoj kako bi je natjerale da odustane”, kaže ona.
U takvom ratu iscrpljivanja, vrijeme bi moglo ići u korist Irana, napominje ona, posebno s obzirom na osjetljivost SAD-a na rast cijena nafte.
To bi moglo “staviti pritisak” na Trumpovu administraciju pred novembarske izbore za Kongres, posebno jer su mu rejtingi podrške nedavno pali na nove najniže nivoe.
Kao i Khatib, Luciano Zaccara, politički analitičar sa Zaljeva koji se bavi Iranom, ima rezerve u vezi sa sposobnošću blokade da oživi pregovore. Međutim, on sugerira da bi “eventualno mogla” gurnuti obje strane nazad za pregovarački sto.
“Ali Teheran neće pregovarati iz pozicije koja se doživljava kao poniženje ili kapitulacija,” kaže Zaccara za TRT World.
“Iran će tražiti pregovore koji čuvaju određenu stratešku prednost, posebno u vezi sa obogaćivanjem uranijuma i kapacitetom odvraćanja. U tom smislu, blokada može stvoriti poticaje za diplomatiju, ali istovremeno može i učvrstiti javni pregovarački stav Irana.”
Više izoliran nego prije?
Stručnjaci su skeptični da američka blokada može uvjeriti Teheran da se vrati za pregovarački sto, tvrdeći da bi ona mogla dodatno produbiti izolaciju Irana u odnosu na period prije američko-izraelskih napada i naknadnih mjera.
Iran ima gotovo 7.000 km kopnenih granica sa susjednim zemljama, što znači da “uvoz neophodnih dobara neće biti značajno pogođen” blokadom ili novim “Projektom sloboda”, kaže Mohammed Eslami, politički naučnik na Evropskom univerzitetskom institutu.
Dodaje da iranski izvoz, posebno nafte, nije ograničen samo na Perzijski zaljev.
Iran upravlja s nekoliko funkcionalnih luka duž obale Omanskog mora i nedavno je proširio kopnene rute kroz Pakistan, olakšavajući uvoz i izvoz nafte i drugih dobara, uključujući trgovinu s Kinom, kaže Eslami.
“Ovo je još jedna pogrešna procjena Trumpa i njegovih savjetnika, koji su više agenti za nekretnine nego političari i analitičari”, tvrdi Eslami.
“Ako Iran nije bio prisiljen na kapitulaciju tokom punog rata koji je predstavljao najbrutalnije zračne kampanje u historiji čovječanstva, kako onda polufunkcionalna pomorska blokada može uvjeriti iranske lidere da se predaju?”
Drugi stručnjaci slično napominju da, iako blokada nameće ekonomski pritisak, smanjuje prihode i povećava unutrašnje tenzije, malo je dokaza da ona slama politički otpor iranskog sistema.
“Iran ima decenije iskustva u prilagođavanju sankcijama i vanjskom pritisku, a historijski gledano, takve situacije često jačaju tvrde frakcije umjesto da proizvedu neposredne ustupke”, kaže Zaccara.
“Dakle, blokada stvara ozbiljan pritisak, ali pritisak se ne prevodi automatski u političku kapitulaciju.”
Pojavljuju se i znakovi da američka blokada možda nije efikasna u sprječavanju iranskog izvoza nafte, jer podaci o pomorskom saobraćaju pokazuju da je više od 50 iranskih brodova prošlo kroz blokadu u roku od 72 sata prošle sedmice, prema iranskoj novinskoj agenciji Fars.
“Ne bih pridavao previše značaja tome koliko je ova blokada zaista efikasna, jer linija koju pokriva američka mornarica se proteže od Ras al-Hadda u Omanu do iransko-pakistanske granice; to je otprilike 650 nautičkih milja,” kaže Victor Bruno, geopolitički analitičar, za TRT World.
“Čak i ako većina tankera ide prema istoku, ima dovoljno prostora za manevrisanje.”
Bruno također napominje da su blokade historijski činile “vrlo malo da prisile zemlje na pokornost”, ukazujući na primjere od Kontinentalnog sistema koji je Napoleonova Francuska nametnula Velikoj Britaniji do njemačke blokade Britanije tokom dva svjetska rata – nijedna nije bila uspješna.
“Ne bismo trebali očekivati ništa drugačije od ovog rata. Drugo, Trump očekuje da će blokada izazvati energetske nestašice u Iranu, što nema smisla, budući da polovina naftne proizvodnje zemlje opskrbljuje domaće potrošače”, kaže Bruno za TRT World.
Osim uticaja na Iran, blokada pogađa i druge.
“Same američke linije snabdijevanja prema Perzijskom zaljevu su kompromitovane, kako pokazuju nedavni izvještaji o nestašici hrane na USS Lincolnu i USS Tripoliju. Ali suština je da SAD nesumnjivo otežava transport nafte”, dodaje Bruno.
Je li na pomolu još jedna eskalacija?
Neki analitičari upozoravaju da bi “Projekt sloboda” mogao potaknuti daljnje tenzije umjesto da stvori prostor za pomirenje. Teheran je izdao nove prijetnje da će svaki američki ratni brod koji se približi Hormuškom moreuzu ili iranskoj obali radi provođenja Trumpove direktive biti meta iranskih oružanih snaga.
Robert Pape, vodeći stručnjak za međunarodnu sigurnost, opisuje Trumpov “Projekt sloboda” kao “veliku eskalaciju”.
On karakterizira inicijativu za usmjeravanje komercijalnih plovila kao strategiju “rezanja salame”, koja postepeno pojačava tenzije kroz inkrementalne korake.
Potez, sugerira Pape, može imati za cilj da prebaci “inicijativu na Iran da potopi brodove” i njihove američke mornaričke pratnje, kako je napisao u nedavnoj objavi na LinkedInu.
Ako bi Iranska revolucionarna garda ciljala i komercijalne i vojne brodove, trenutno zaustavljeni rat mogao bi se nastaviti, pri čemu bi SAD i Izrael vjerovatno snažnije udarili na iranske resurse kako bi izazvali institucionalni kolaps.
Takav scenarij bi odražavao ono što Pape naziva “zamkom eskalacije”, u kojoj se obje strane ponovo uvlače u sukob. On također postavlja ono što naziva “velikim pitanjem”: bi li civilni tankeri bili spremni riskirati prolazak kroz Hormuški moreuz pod ovim uslovima.
“Trump je očito pronašao način da prebaci inicijativu za napad na Irance. Amerika štiti, ako Iran napadne civilne brodove, onda je to njihova krivica – a američki brodovi bi bili meta, što bi mu hipotetički dalo razlog”, kaže Bruno.
“Ali Iran je ciljao tankere od početka rata. A s cijenama osiguranja na vrhuncu, vrlo je malo vjerovatno da će većina kompanija preuzeti taj rizik.”
Među drugim analitičarima, Eslami također tvrdi da Trump, svjestan ograničene efikasnosti blokade, možda priprema obnovljenu vojnu akciju kao dio šire maksimalističke strategije protiv Irana.
Kakvi pregovori?
Uprkos rizicima, neki stručnjaci ne isključuju mogućnost da Iran i SAD ipak postignu dogovor. Međutim, upozoravaju da je put do pregovora uzak i neizvjestan, posebno uz potencijalnu ulogu Izraela kao remetilačkog faktora.
“Iran je uvijek spreman za pregovore i nikada nije napustio pregovarački sto. Ali sigurno neće pristati da žuri u loš sporazum”, kaže Eslami.
Dodaje da Teheran ima jasne crvene linije, uključujući odbijanje “brzog i nepotpunog sporazuma” te odbijanje pregovora o svojim odbrambenim kapacitetima.
Iran je također malo vjerovatno da će prihvatiti proces “koji diktira ishod prije nego što pregovori uopće počnu”.
Istovremeno, unutrašnji politički pritisci u SAD-u i Izraelu mogli bi oblikovati kalkulacije Teherana. Neki analitičari sugeriraju da Iran može nastojati produžiti pregovore, računajući da vrijeme radi u njegovu korist.
“Teheran sigurno zna da vrijeme ističe u Washingtonu – izbori na sredini mandata se brzo približavaju, a situacija Trumpove administracije će se vrlo brzo pogoršati ako nema šta pokazati za rat”, kaže Bruno.
Izrael se također suočava s izbornim pritiskom, pri čemu bi Benjamin Netanyahu i njegova tvrda koalicija mogli biti ranjivi ako ne uspiju demonstrirati vojne uspjehe na više frontova – od Gaze do Libana i Irana.
U Evropi, protivljenje ratu ostaje neujednačeno. Dok je Pedro Sanchez među najglasnijim kritičarima, većina vlada – uključujući one koje vode figure poput Giorgie Meloni – uglavnom nastoji izbjeći dublje uplitanje u sukob.
“Dok god Teheran može izdržati bol – a vjerujem da može vrlo dugo – ne vidim zašto bi režimu bilo u interesu da žuri u mirovne pregovore”, kaže Bruno, dodajući da seizmičke geopolitičke promjene širom Evroazije, od Ukrajine do Pacifika, također pomažu Iranu da poveća saradnju s državama od Rusije do Kine.
“Nemam sumnje da je sastanak Abbasa Araghchija s Putinom u Sankt Peterburgu obuhvatio ova pitanja, i možda širu stratešku korist (za Rusiju, Iran i naravno Kinu): američka vojna blamaža u ovoj operaciji znači jaču stratešku poziciju ovih zemalja nad zapadnom Evroazijom.”
