Nedavno odbijanje Islanda da obnovi pregovore o pristupanju EU ponovo je u fokus stavilo dugogodišnju raspravu o suverenitetu te zemlje, istovremeno otvarajući pitanja o privlačnosti Evropske unije za zemlje izvan bloka.
EU je tokom proteklih sedam decenija narastao sa šest osnivačkih članica na 27 država i nastavlja raditi na daljem proširenju. Međutim, na Islandu su birači tijesnom većinom odbili ponovno otvaranje pregovora o članstvu s Briselom.
Prema riječima stručnjaka, za mnoge Islanđane pitanje nije bilo samo smatraju li se dijelom Evrope, već i koliko su kontrole nad resursima i politikama usko povezanim s ekonomijom i nacionalnim identitetom zemlje spremni prepustiti drugima.
„Za birače je centralno pitanje bilo pitanje suvereniteta i stepena u kojem bi se ovlasti za donošenje odluka prenijele s Islanda na institucije EU u Briselu“, kaže za TRT World Margrét Ágústa Sigurðardóttir, generalna sekretarka Udruženja islandskih poljoprivrednika.
„Zabrinutost zbog ribarstva, poljoprivrede, prirodnih resursa, sigurnosti hrane i demokratske odgovornosti bila je veoma izražena tokom cijele kampanje. Mnogi su smatrali da se o tim temeljnim pitanjima i dalje treba odlučivati na Islandu, i to od strane onih koji direktno odgovaraju islandskim biračima“, kaže ona.
Sigurðardóttir, koja je aktivno podržavala kampanju „Ne“, kaže da su njene pristalice dolazile iz različitih regija i različitih društvenih i ekonomskih slojeva.
Ipak, upozorava da rezultat ne treba tumačiti kao odbacivanje Evrope. Island je i dalje dio Evropskog ekonomskog prostora (EEA), što mu omogućava pristup jedinstvenom tržištu EU i području slobodnog kretanja u okviru Schengena.
Umjesto toga, kaže ona, rezultat odražava želju Islanđana da zadrže „nacionalnu kontrolu nad pitanjima koja smatraju ključnim za dugoročne interese zemlje“.
U središtu te rasprave nalazi se ribarstvo.
Islandski ribari, potomci Vikinga, naroda pomoraca, dugo su se ponosili ulovom bakalara i bakalaraša iz hladnih arktičkih voda oko Islanda, gdje morski plodovi i proizvodi od ribe čine gotovo trećinu, odnosno do 40 posto ukupnog izvoza ove nordijske zemlje.
Kao rezultat toga, ekonomija zemlje u velikoj mjeri izgrađena je oko ribarske industrije, koja je ukorijenjena u ruralnim područjima i na sjeverozapadu Islanda, gdje je više od 60 posto birača glasalo protiv pregovora s EU.
Dok su urbana područja, poput glavnog grada Reykjavíka, glasala za, čak ni mlađi birači nisu djelovali posebno entuzijastično prema pridruživanju Briselu.
Punopravno članstvo u EU zahtijevalo bi od Islanda da pregovara o svom odnosu prema Zajedničkoj ribarstvenoj politici EU, što je među protivnicima članstva izazvalo zabrinutost zbog toga koliko bi kontrole Reykjavík mogao zadržati nad pristupom svojim teritorijalnim vodama i ribarskim resursima.
Anders Wivel, profesor političkih nauka na Univerzitetu u Kopenhagenu i stručnjak za skandinavsku vanjsku politiku i sigurnost nordijskih zemalja, smatra da otpor članstvu u EU odražava dva međusobno povezana faktora: historiju Islanda kao dijela Danskog kraljevstva i ekonomski značaj ribarstva.
„Mnogi na Islandu iz historijskih razloga cijene punu nezavisnost zemlje, smatrajući da je period u kojem su bili dio Kraljevine Danske bio vrijeme dominacije Kopenhagena. S ekonomskog aspekta, ribarstvene politike EU nisu privlačne politički utjecajnoj ribarskoj industriji“, kaže Wivel za TRT World.
Island je 1944. godine postao nezavisna republika, prekinuvši preostale ustavne veze s Danskom, koja je u to vrijeme bila pod nacističkom okupacijom.
Ta historija doprinijela je tome da suverenitet zauzima posebno važno mjesto u islandskoj politici, dok je odnos zemlje prema EU više puta odražavao napetost između bliže evropske integracije i zadržavanja nacionalne kontrole.
Evren Küçük, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Kastamonu i stručnjak za politiku nordijskih zemalja, također izdvaja suverenitet i ribarstvo kao dva glavna faktora protivljenja članstvu.
Te su zabrinutosti oblikovale promjenjiv odnos Islanda prema pristupanju EU tokom više od decenije.
Island je 2009. godine, nakon globalne finansijske krize, podnio zahtjev za članstvo u EU, a pregovore o pristupanju započeo je naredne godine. Proces je kasnije obustavljen 2013. godine, prije nego što je vlada 2015. godine povukla zahtjev.
Obnova pregovora s EU
Godine 2024. vlada novoizabrane premijerke Kristrun Mjöll Frostadottir nastojala je ponovo otvoriti raspravu o odnosu Islanda prema EU, uključujući pitanje treba li nastaviti pregovore o pristupanju.
Ova inicijativa uslijedila je u vrijeme kada se Island suočavao s promjenjivim sigurnosnim okruženjem, uključujući rastuće tenzije između Evrope i Rusije zbog rata u Ukrajini i sve većeg geopolitičkog nadmetanja na Arktiku.
Ponovljene izjave Trumpove administracije o preuzimanju Grenlanda dodale su još jednu dimenziju tim zabrinutostima.
Island se nalazi oko 290 kilometara od Grenlanda i, poput Danske, član je NATO-a. Neke Islanđane uznemirilo je kada je Trump, govoreći o svojim ambicijama da preuzme Grenland, greškom četiri puta spomenuo Island.
„Trumpovo spominjanje ‘Islanda’ – čak i ako je bilo greška – učinilo je da se političko rukovodstvo u Reykjavíku osjeća kao da sjedi na užarenoj stolici“, kaže Kucuk za TRT World.
Kucuk navodi da je vlada Kristrun Frostadottir također morala uzeti u obzir širu transformaciju sigurnosne situacije u nordijskim zemljama, posebno nakon što su Finska i Švedska, koje su historijski bile vojno nesvrstane, pristupile NATO-u nakon što je Rusija pokrenula rat u Ukrajini.
Istovremeno se pojačalo nadmetanje na Arktiku, čime je Island dobio sve važniju stratešku poziciju između Sjeverne Amerike i Evrope.
Kada je riječ o Briselu, Küçük kaže da bi članstvo Islanda također moglo ojačati poziciju EU-a na Arktiku, gdje se SAD, Rusija i Kina nadmeću za utjecaj, kao i dati novi zamah njegovoj široj politici proširenja.
„Bilo je zadovoljstvo vidjeti da se toliko ljudi aktivno uključilo u ovu raspravu. To je razgovor o EU-u i mjestu Islanda u svijetu podiglo na novi nivo“, rekla je Frostadóttir prije prebrojavanja glasova.
Međutim, rezultat je bio suprotan nastojanjima vlade da ponovo otvori pregovore, pri čemu je gotovo 53 posto birača glasalo protiv obnove pregovora o pristupanju EU.
Nakon što je rezultat postao jasan, Frostadóttir je rekla da će njena vlada prihvatiti ishod.
Kako Brisel doživljava „ne“ Islanda
Glasanje na Islandu održano je u složenom trenutku za ambicije Evropske unije u pogledu proširenja.
Blok se proširio sa šest osnivačkih članica na 27 zemalja, a najveće pojedinačno proširenje dogodilo se 2004. godine, kada je pristupilo 10 zemalja. Međutim, nijedna nova zemlja nije pristupila EU otkako je Hrvatska postala članica 2013. godine.
Umjesto toga, EU je veći dio protekle decenije provodio suočavajući se s izazovima unutar svojih postojećih granica, uključujući Brexit, sporove oko migracija i ekonomske politike, kao i uspon političkih pokreta koji se protive dubljoj evropskoj integraciji.
Istovremeno, Brisel ponovo nastoji proširiti Uniju, a nekoliko zemalja formalno je podnijelo zahtjev za članstvo.
U tom kontekstu, odluka Islanda da odbije obnovu pregovora o pristupanju vjerovatno neće ugroziti širu agendu EU o proširenju. Međutim, analitičari se razlikuju u procjenama šta ovaj rezultat govori o sposobnosti Unije da privuče zemlje koje već imaju bliske ekonomske i političke veze s Evropom.
„To će biti razočaranje“ za čelnike EU, kaže Wivel, govoreći o glasanju na Islandu, „posebno u trenutku kada je vanjska politika SAD-a manje predvidiva i više usmjerena na transakcijske odnose nego ranije“.
Prije glasanja, kaže on, čelnici EU-a vjerovatno su računali da bi „Island imao koristi od političkog i ekonomskog okrilja članstva u EU“.
Ipak, Wivel upozorava da ne treba preuveličavati značaj ovog rezultata za Uniju u cjelini.
„Malo ko će to primijetiti, a oni koji hoće uglavnom će na to gledati kao na problem Islanda“, kaže on.
Kucuk ima drugačije viđenje, tvrdeći da bi Brisel mogao imati pomiješane osjećaje u vezi s ishodom.
Neki bi mogli smatrati da je „izbjegnuta nepotrebna potencijalna napetost s Trumpovom administracijom“, dok bi drugi rezultat mogli vidjeti kao loš znak za budućnost Unije, kaže on.
„Kada je Trump povećao interes za Grenland, čelnici EU bili su primorani zauzeti stav protiv Washingtona, pa Brisel možda ne želi još jednu sličnu tenziju sa SAD-om zbog Islanda“, kaže Kucuk.
S druge strane, on smatra da bi odbijanje Islanda moglo odjeknuti među političkim pokretima širom Evrope koji već vode kampanje protiv dublje integracije u EU.
„Rezultat na Islandu mogao bi postaviti presedan za druge pokrete s anti-EU stavovima i osnažiti krajnje desničarske grupe širom Evrope“, kaže Kucuk za TRT World.
„Ako je Islandu stalo do njegovog suvereniteta, zašto ne bi bilo stalo Francuskoj ili Njemačkoj?“ – pitanje je koje bi ljudi mogli početi postavljati.
On također smatra da bi rezultat mogao dodatno ojačati euroskepticizam u drugim evropskim zemljama izvan EU, uključujući Norvešku i Švicarsku.
Prema Kucuku, širi značaj ovog ishoda leži u onome što odluka Islanda može govoriti o geopolitičkoj privlačnosti EU-a u vrijeme povećane globalne nestabilnosti.
„U globalnom okruženju rastućih političkih tenzija, od Ukrajine do Irana i Tajvana, ako mala ostrvska država sa snažnom evropskom kulturom odbije da se pridruži Briselu, to jasno pokazuje slabljenje geopolitičke privlačnosti EU.“
Međutim, Sigurðardóttir, koja je vodila kampanju za opciju „Ne“, nudi opreznije tumačenje.
Ona preferira „ne preuveličavati međunarodne implikacije“ rezultata, naglašavajući da su Islanđani glasali o tome da li treba ponovo otvoriti pregovore o pristupanju, a ne o svom odnosu prema Evropi u širem smislu.
„Island je mala zemlja i ovo nije bio referendum o Evropi kao takvoj“, kaže ona.
„Ne vjerujem da ovaj rezultat suštinski slabi poziciju Brisela. Ako išta, on naglašava kontinuiranu raspravu širom Evrope o ravnoteži između međunarodne saradnje i nacionalne demokratske kontrole.“
Prema riječima Sigurðardottir, glasanje se na kraju ponovo svodi na iste zabrinutosti koje su oblikovale kampanju na Islandu: suverenitet, resurse i sposobnost male zemlje da se zaštiti u sve neizvjesnijem svijetu.
„Istovremeno, posljednje godine podsjetile su ljude da je sigurnost hrane ujedno i nacionalna sigurnost“, kaže ona za TRT World.
„U svijetu koji oblikuju ratovi, poremećaji u lancima snabdijevanja, prirodne katastrofe, pandemije i geopolitička neizvjesnost, mnogi birači željeli su da odluke koje utiču na proizvodnju hrane, prirodne resurse i nacionalnu otpornost ostanu u rukama Islanda.“
