Manje od godinu nakon što je na snagu stupio sporazum o prekidu vatre između Izraela i palestinske grupe otpora Hamas, mnoge porodice u Gazi kažu da rat nikada nije zaista završio.

Prema navodima zvaničnika i medijskim izvještajima, izraelski napadi su se nastavili, hiljade ljudi i dalje su raseljene, a za one koji žive s fizičkim i psihološkim posljedicama rata svakodnevni život i dalje je obilježen gubicima i neizvjesnošću.

Za Salema Abu Kuwaika ta stvarnost počinje svakog jutra porukom koja više ne stiže.

„Stigla sam.“

To je bila poruka koju je njegova supruga Salma svakog dana slala nakon što bi sigurno stigla na posao.

Salma je, kao i svakog dana, napustila šator u kojem su bili smješteni raseljeni ljudi i krenula na posao socijalne savjetnice u skloništu za raseljene osobe na sjeveru Gaze, udaljenom svega nekoliko kilometara.

Iako su putevi i dalje opasni, a rat se nastavlja, nije imala mnogo izbora osim da nastavi raditi nakon što je u izraelskom napadu uništena prodavnica njenog supruga, koja je bila njihov glavni izvor prihoda.

Postala je jedina koja je izdržavala njihovu sedmočlanu porodicu.

Jednog jutra Abu Kuwaik kaže da ga je obuzela panika kada nije dobio svakodnevnu poruku od svoje supruge.

Na putu do posla Salma je povrijeđena u izraelskom napadu u području Al-Ghazali na sjeveru Gaze. Geler se zabio u blizini njenog mozga, zbog čega je ostala bez svijesti.

Od tada se nalazi u bolnici Al-Shifa.

„Hiljadu puta sam pomislio da joj kažem da da otkaz“, rekao je za TRT World.

„Brinuo sam za nju. Ali nisam imao drugog izbora. Pokušavao sam obnoviti svoj posao i ponovo pronaći način da izdržavam porodicu.“

Njihov 14-godišnji sin Adam prisjeća se kako mu je majka govorila: „Uz tebe sam, ne boj se.“

„Kada je posjetim u bolnici, svaki put joj se približim uhu i kažem: Ne boj se. Svi smo uz tebe.“

Prije napada Salma je bila uključena u svaki aspekt Adamovog života. Pripremala mu je obroke, češljala ga, pomagala mu da odabere odjeću i pratila njegovo školovanje.

„Pokazujem fotografiju svojoj braći i sestrama kako ne bi zaboravili njen osmijeh. Govorim im da samo spava i da će se uskoro probuditi.“

Američki predsjednik Donald Trump je 30. jula objavio ono što je opisao kao „historijski sporazum“ kojim bi prekid vatre prešao u narednu fazu, usmjerenu na razoružavanje Hamasa i drugih oružanih grupa. Međutim, dogovor je ubrzo zapeo.

Hamas je saopćio da neće provesti sporazum dok Izrael ne obustavi napade i povuče svoje snage, dok je Izrael insistirao na tome da se neće povući dok Hamas ne bude potpuno razoružan.

Budući da taj zastoj nije riješen, izraelski napadi nastavili su se širom Gaze.

Prema podacima Ministarstva zdravstva Gaze, više od 1.000 Palestinaca ubijeno je, a više od 4.100 je ranjeno od stupanja na snagu prekida vatre u oktobru 2025. godine, koji se smatra prvom fazom primirja.

Jedna ruka

Na prepunom raskršću Al-Saraya, jednom od najprometnijih raskršća u centralnom dijelu grada Gaze, Mohammed Nayef dane provodi pokušavajući obnoviti svoj život.

Na malom uličnom štandu doziva mušterije i prodaje sredstva za čišćenje u domaćinstvu i druge osnovne potrepštine.

Njegova desna ruka završava iznad ručnog zgloba, koji mu je amputiran nakon izraelskog napada prije gotovo godinu.

Nayef (46) otac je petero djece.

Prije rata imao je prodavnicu peradi, farmu pilića i kuću u naselju Šudžaija u gradu Gazi.

Danas prodaje sve što može nositi jednom rukom.

Izraelski napad pogodio je vozilo u blizini raskršća al-Saraya, pri čemu je ubijeno najmanje 10 osoba, a deseci drugih su povrijeđeni. Nayef je bio među onima čiji se život tog dana promijenio.

„Bio sam među civilima, prodavačima i ljudima koji su prolazili. Nisam bio na području na kojem su se vodile borbe.“

Svaki put kada avion preleti iznad njega, pogleda prema nebu prije nego što se ponovo okrene mušterijama.

„Počeo sam gledati u nebo, a da toga nisam ni svjestan“, rekao je za TRT World.

Nakon što je izgubio šaku, razmišljao je o tome da svoj štand premjesti na drugo mjesto.

„Ali predomislio sam se“, kaže. „Nema smisla jer vjerujem da svako mjesto u Gazi može biti meta.“

Svakog dana odlazi do veleprodajnih trgovaca, bira proizvode koje želi prodavati i nosi kutije jednom rukom.

„Osjećaj invaliditeta je bolan. Više puta sam se skrivao od ljudi koje sam poznavao sa fakulteta. Nisam želio da me gledaju sa sažaljenjem.“

Prema podacima Ministarstva zdravstva Gaze, juli je bio najsmrtonosniji mjesec ove godine, sa 152 ubijena Palestinca.

Civilna zaštita Gaze je 1. augusta završila dvosedmičnu potragu kroz ruševine srušene kuće u naselju Sabra, pri čemu je pronađeno 112 tijela, uključujući 40 djece.

Još 157 osoba vodilo se kao nestalo, prema riječima zvaničnika spasilačkih službi Mohammeda Abu Dana, koji je kazao da je silina eksplozija neke žrtve spojila s betonom.

Odjeća smrti

Nakon višemjesečnog rata, obični trenuci postali su rijetkost u Gazi, kaže Naema Abdel Hadi, dodajući da su odlazak na pijacu i kupovina nove odjeće za proslavu Bajrama bili mali pokušaji da svojoj djeci pruži osjećaj da njihovo djetinjstvo nije potpuno nestalo.

U maju, tokom proslave Kurban-bajrama, Naema je s djecom ušla u prepunu prodavnicu odjeće, dok je njen suprug čekao ispred.

Dok je s djecom birala odjeću, izraelski napad pogodio je vozilo koje je prolazilo ispred prodavnice.

Istrčala je napolje tražeći supruga i pronašla ga kako leži na ulici, prekriven krvlju.

„Izašli smo da obradujemo djecu za Bajram“, kaže ona. „Umjesto toga, vratili smo se na dženazu i život ispunjen gubitkom.“

Njena najstarija kćerka, 12-godišnja Raghad, još nije obukla odjeću koju su tog dana kupili.

Majka kaže da Raghad odbija čak i pogledati tu odjeću jer je podsjeća na posljednje trenutke prije nego što je njen otac nestao.

„Da nismo otišli kupiti odjeću za Bajram, tata bi i dalje bio s nama“, kaže Raghad.

Njena mlađa sestra, devetogodišnja Shaimaa, sada se boji napustiti šator ako majka nije uz nju.

Držeći majku za ruku, kaže: „Bojim se udaljiti od nje. Bojim se da će i ona otići.“

Prema podacima UNICEF-a, oko 1,1 milion djece u Gazi hitno treba usluge zaštite djece, mentalnog zdravlja i psihosocijalne podrške zbog teških trauma, kontinuiranog raseljavanja i raširenog uništavanja ključne infrastrukture.

Naema kaže da objave o završetku rata nisu promijenile način na koji se njena porodica osjeća.

„Kažu da je rat završen. Ali mi ga i dalje živimo svakog dana. Bombardovanje je i dalje blizu, a strah je i dalje prisutan među našom djecom“, rekla je Naema za TRT World.

„Za nas rat neće završiti zato što neko objavi da je završen. Znat ću da je kraj kada moja djeca budu mogla napustiti šator bez straha i kada se vratim kući znajući da ću ih zateći kako me čekaju, kao što su nekada čekala.“