Sve veća zabrinutost zbog kibernetičkog nasilja, algoritama koji potiču ovisnost i utjecaja digitalnog okruženja na mentalno zdravlje djece navodi vlade širom svijeta da preispitaju način na koji bi mladi trebali biti zaštićeni na internetu.

Ne postoji jedinstveno rješenje. Dok neke zemlje uvode dobna ograničenja, druge pooštravaju regulaciju digitalnih platformi ili ulažu u razvoj digitalne pismenosti.

Ovi različiti pristupi odražavaju sve širi konsenzus da sigurnost djece na internetu više ne može biti isključiva odgovornost roditelja i tehnoloških kompanija.

Francuska se pridružila sve većem broju zemalja zabranivši korištenje društvenih mreža djeci mlađoj od 15 godina, što odražava globalni trend.

Primjer Francuske pokazuje da se vlade sve više udaljavaju od oslanjanja na dobrovoljne obaveze tehnoloških kompanija te se okreću direktnoj intervenciji države.

Australija postavlja standarde

Iako je Francuska postala prva država u Evropskoj uniji koja je usvojila takav zakon, ova ideja već je ranije testirana u drugim zemljama.

Australija je bila prva koja je uvela nacionalno dobno ograničenje za korištenje društvenih mreža, pokrenuvši jedan od najsmjelijih eksperimenata u regulaciji pristupa djece društvenim mrežama.

Prema zakonu, velike platforme moraju poduzeti razumne mjere kako bi spriječile djecu mlađu od 16 godina da otvore ili zadrže korisničke račune. Kompanijama koje ne ispune ovu obavezu prijete kazne do 54,6 miliona australijskih dolara.

Umjesto da odgovornost bude na pojedinačnim korisnicima, zakon teret provođenja pravila stavlja na same platforme.

Kao prva država koja je uvela nacionalno dobno ograničenje za korištenje društvenih mreža, Australija je postala svojevrsni globalni test kojim se ispituje mogu li takve mjere smanjiti rizike kojima su djeca izložena na internetu.

Ipak, zakon je otvorio i šire pitanje: da li je ograničavanje pristupa dovoljno ili bi vlade trebale više pažnje posvetiti stvaranju sigurnijeg digitalnog okruženja za djecu?

Klinička psihologinja Tugce Yilmaz smatra da dobna ograničenja mogu imati odvraćajući učinak, ali upozorava da sama po sebi nisu dovoljna.

„Najefikasniji pristup podrazumijeva kombinaciju dobnih ograničenja, roditeljskog nadzora, obrazovanja o digitalnoj pismenosti i politika zaštite djece koje provode same platforme“, kazala je Yilmaz za TRT World.

Iznad dobnih ograničenja

Australijski zakon koji predstavlja presedan ponovo je pokrenuo širu raspravu o tome da li je ograničavanje pristupa djece društvenim mrežama dovoljno za rješavanje rizika kojima su izložena na internetu.

Dok vlade pooštravaju propise, stručnjaci i dalje imaju različita mišljenja o tome šta uzrokuje rastuću krizu mentalnog zdravlja među mladima i kako na nju najbolje odgovoriti.

Jedan od najutjecajnijih glasova u toj raspravi je socijalni psiholog Jonathan Haidt.

U svojoj najprodavanijoj knjizi „Anksiozna generacija“, Haidt tvrdi da je prelazak s „djetinjstva zasnovanog na igri“ na „djetinjstvo zasnovano na telefonu“ doprinio povećanju nivoa anksioznosti, depresije i usamljenosti među adolescentima.

On smatra da rješavanje krize mentalnog zdravlja mladih zahtijeva djelovanje ne samo roditelja, već i škola, kreatora politika i tehnoloških kompanija.

Iako je Haidtov rad pomogao oblikovanju javne rasprave i utjecao na kreatore politika u nekoliko zemalja, međunarodne organizacije pozvale su vlade da pažnju ne usmjere isključivo na vrijeme provedeno pred ekranima.

Izvještaj UNICEF Innocenti iz 2025. godine navodi da samo ograničavanje pristupa djece digitalnim tehnologijama vjerovatno neće biti dovoljno za adekvatnu zaštitu njihovog mentalnog zdravlja te da bi čak moglo ograničiti razvoj digitalnih vještina.

Umjesto toga, preporučuje se da se vlade i tehnološke kompanije usmjere na rješavanje problema internetskog nasilja, seksualnog zlostavljanja i štetnog sadržaja, koje izvještaj prepoznaje kao najveće prijetnje dobrobiti djece.

Izvještaj također poziva na veću odgovornost digitalnih platformi, mjere sigurnosti ugrađene u dizajn proizvoda i efikasniju moderaciju sadržaja kako bi se stvorilo sigurnije digitalno okruženje za djecu.

Ovi stavovi zajedno pokazuju da rasprava više nije samo pitanje koliko vremena djeca provode na internetu, već i kako samo digitalno okruženje učiniti sigurnijim.

Yilmaz smatra da se ova dva pristupa međusobno dopunjuju.

Iako prekomjerna upotreba pametnih telefona povećava izloženost djece rizicima na internetu, ona vjeruje da su faktori koji na kraju najviše narušavaju mentalno zdravlje kibernetičko nasilje, neprimjeren sadržaj, poređenje s drugima na društvenim mrežama i stalna potraga za potvrdom na internetu.

Drugačiji pristup: pristup Turkiye

Dok su Francuska i Australija svoje strategije usmjerile na dobna ograničenja, Turkiye je također primijenila ciljaniji pristup, ograničavajući pristup platformama za koje vlasti smatraju da predstavljaju najveći rizik za djecu, umjesto da odmah uvede nacionalno ograničenje dobi za korištenje društvenih mreža.

Takav pristup posebno je došao do izražaja u augustu 2024. godine, kada je turski sud naložio blokiranje platforme za igrice Roblox, ocijenivši da bi određeni sadržaji na toj platformi mogli olakšati iskorištavanje i zlostavljanje djece.

Ta odluka predstavljala je jednu od najznačajnijih intervencija Turkiye u oblasti sigurnosti djece na internetu do tada.

Yilmaz navodi da bi mjere poput provjere dobi i ograničavanja pristupa visokorizičnim platformama mogle pomoći u zaštiti djece, posebno kada postoji zabrinutost zbog štetnih interakcija ili neprimjerenog sadržaja.

„Igre poput Robloxa mogu djecu izložiti rizicima koji se kreću od normalizacije nasilja do direktnog kontakta s osobama loših namjera putem komunikacije unutar igre“, dodaje ona.

Ipak, istakla je da bi dugoročni cilj trebao biti osposobiti djecu da se sigurno snalaze u digitalnom svijetu, a ne potpuno ih isključiti iz njega.

Odluka o Robloxu nije bila izolovana mjera.

Od 2025. godine turski zvaničnici rade na pripremi zakona kojim bi se uvela dobna zaštita za korisnike društvenih mreža, uključujući obaveznu provjeru dobi, roditeljski nadzor i usluge prilagođene maloljetnicima.

Yilmaz smatra da su jačanje digitalne pismenosti, edukacija roditelja i politike usmjerene na zaštitu djece jednako važni.

Zvaničnici su kontinuirano isticali da cilj nije potpuno udaljiti djecu od interneta, već stvoriti sigurnije online okruženje smanjenjem njihove izloženosti štetnom sadržaju i digitalnim rizicima.

Roblox je odgovorio da je sigurnost djece u središtu njegovog poslovanja te da je spreman sarađivati s turskim vlastima kako bi riješio njihove zabrinutosti i omogućio ponovni pristup platformi u zemlji.

Pristup Turkiye koji se i dalje razvija odražava širi napor da se pronađe ravnoteža između pristupa djece digitalnom svijetu i snažnijih mehanizama zaštite od štetnog sadržaja.

Obrazovanje umjesto ograničavanja

Dok su mnoge vlade na pitanja sigurnosti djece na internetu odgovorile zabranama i dobnim ograničenjima, Finska je zauzela drugačiji pristup.

Umjesto pitanja kako djecu udaljiti od društvenih mreža, kreatori politika usmjerili su se na to kako ih pripremiti za život u svijetu koji je sve više digitaliziran.

Ta filozofija ogleda se u finskom obrazovnom sistemu, gdje su digitalna i medijska pismenost uključene u nacionalni nastavni plan i program, umjesto da se podučavaju kao zasebni predmeti.

Od najranije dobi učenici uče preispitivati informacije na internetu, prepoznavati dezinformacije, razumjeti kako algoritmi preporuka oblikuju sadržaj koji im se prikazuje te uočavati manipulativan ili štetan sadržaj.

Naglasak na digitalnoj pismenosti pomogao je Finskoj da se pozicionira među vodeće zemlje svijeta u oblasti medijske pismenosti.

UNESCO također promoviše medijsku i informacijsku pismenost kao ključni alat koji ljudima pomaže da kritički pristupaju informacijama, sigurno se kreću online okruženjem i odgovore na izazove poput dezinformacija i štetnog sadržaja.

Umjesto da djecu posmatra isključivo kao korisnike kojima je potrebna zaštita, ovaj sistem nastoji ih opremiti vještinama potrebnim za sigurno i odgovorno korištenje digitalnog prostora.

Yilmaz kaže da pristup Finske predstavlja održiviju dugoročnu strategiju od oslanjanja isključivo na ograničenja.

„Umjesto da djecu udaljavamo od digitalnog svijeta, trebali bismo ih opremiti vještinama koje će im omogućiti da se u njemu sigurno i svjesno snalaze“, kaže ona.

„Edukacija o digitalnoj pismenosti pomaže djeci da prepoznaju rizike na internetu, preispituju informacije s kojima se susreću i od najranije dobi razviju zdrave digitalne navike.“

Od nacionalne zabrane u Francuskoj i historijskog zakona u Australiji do intervencija Turkiye usmjerenih na pojedinačne platforme i finske strategije koja daje prednost obrazovanju, vlade testiraju različite načine zaštite djece na internetu.

Yilmaz ističe da nijedan pristup sam po sebi nije dovoljan. Iako svaki model ima svoje prednosti, ona smatra da najefikasnija strategija kombinuje regulaciju, odgovornost platformi, digitalnu pismenost i roditeljsko usmjeravanje.

Također preporučuje uvođenje nacionalnih programa digitalne pismenosti i digitalne dobrobiti u školske planove i programe, uz obrazloženje da djeca od najranije dobi trebaju učiti prepoznavati rizike na internetu i razvijati zdrave digitalne navike.

Bilo da je riječ o zabranama, regulaciji ili obrazovanju, vlade sve više zaključuju da digitalni svijet zahtijeva isti nivo javne zaštite koji je nekada bio rezervisan za škole, igrališta i druga mjesta na kojima djeca odrastaju.

Međutim, način na koji će se uspostaviti ta ravnoteža vjerovatno će ostati jedno od ključnih pitanja javnih politika u digitalnom dobu.