Pristup dizelu, gorivu koje pokreće globalnu ekonomsku aktivnost, postao je novo geopolitičko bojno polje usred dva razbuktala rata, pokrećući domino-efekat širom svijeta, pri čemu su najteže pogođene zemlje globalnog juga.

Cijene dizela naglo rastu u većem dijelu svijeta. Čak je i u SAD-u, najbogatijoj zemlji svijeta koja ima mogućnost subvencionirati maloprodajne potrošače, cijena dizela porasla za 70 posto od 28. februara, kada je ta zemlja napala Iran.

Međutim, kriza s dizelom daleko je teža na globalnom jugu, gdje siromašnije zemlje nemaju ni hitne zalihe goriva ni ogromne novčane rezerve kojima bi zaštitile potrošače od egzistencijalne prijetnje osnovnim lancima snabdijevanja hranom, transportu i ključnoj infrastrukturi.

Neke zemlje, poput Filipina, proglasile su vanredno stanje u energetskom sektoru, dok su druge, poput Šri Lanke, uvele ograničenja u snabdijevanju gorivom. U pojedinim afričkim zemljama cijene goriva porasle su i do 150 posto.

U Pakistanu je vlada uvela mehanizam svakodnevnog usklađivanja cijena dizela, koji je sada 40 posto skuplji nego na početku američko-izraelskog rata protiv Irana.

Analitičari ističu da je, za razliku od ranijih cjenovnih šokova uzrokovanih uglavnom ograničenjima u snabdijevanju sirovom naftom, sadašnji rast cijena dizela djelimično posljedica nedostatka kapaciteta za preradu nafte.

Iranski napadi dronovima i raketama, zajedno s napadima njegovih saveznika, bili su usmjereni na velika postrojenja za preradu sirove nafte u Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji, Kataru i Bahreinu.

I ruske rafinerije našle su se na meti niza ukrajinskih napada u okviru onoga što se opisuje kao „energetski rat“. Ruske rafinerije sada rade sa 60 posto svojih kapaciteta.

Cijena dizela porasla je više nego cijena benzina, koji se uglavnom koristi za putnička vozila, iz dva glavna razloga. Prvo, snabdijevanje dizelom bilo je ograničenije nego snabdijevanje benzinom još prije početka rata u Iranu.

Drugo, rafinerije u zemljama Perzijskog zaljeva koje su se našle pod napadima proizvodile su više dizela nego benzina. Nijedna druga zemlja nije imala neiskorištene kapacitete koji bi se mogli odmah staviti u pogon kako bi se nadoknadio gubitak proizvodnje.

Zbog toga su milioni barela dizela s Bliskog istoka i iz Rusije nestali s globalnog tržišta.

Kako bi ublažile nestašicu SAD je postigao dogovor s Rusijom o kupovini dizela, iako stroge sankcije inače ograničavaju mogućnost Moskve da prodaje energente širom svijeta.

Odvojeno od toga, američki predsjednik Donald Trump objavio je 11. oktobra da je postignuto „energetsko primirje“ između Rusije i Ukrajine, iako je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski rekao da još čeka da vidi detalje dogovora.

Nacionalizam u upravljanju resursima ponovo na sceni

Analitičari navode da je globalna kriza s dizelom pokrenula talas „resursnog nacionalizma“, u okviru kojeg vodeći proizvođači ograničavaju isporuke, podižući globalne razlike između cijena naftnih derivata i sirove nafte, poznate kao crack spread, odnosno rafinerijske marže, na historijski visoke nivoe.

Moskva je prošlog mjeseca produžila strogu zabranu izvoza dizela tokom ljeta i jeseni, navodeći da se isporuke neće u potpunosti obnoviti sve dok zapadne sankcije ne budu ukinute.

Slično tome, Peking je privremeno obustavio izvoz goriva kako bi dao prednost snabdijevanju domaćeg tržišta.

Prije nego što je SAD postigao dogovor s Rusijom o uvozu dizela, Washington je snažno pritiskao evropske saveznike da stave strateške rezerve na raspolaganje ili se suoče s američkom zabranom izvoza dizela, što je izazvalo uzbunu širom svijeta.

Baris Alpaslan, ekonomista i glavni savjetnik u kompaniji IC Holding, turskom konglomeratu koji posluje u sektoru proizvodnje i distribucije energije, pravi razliku između suvereniteta nad resursima i resursnog nacionalizma.

„Mislim da moramo razlikovati legitimno ostvarivanje suvereniteta nad resursima od širih posljedica resursnog nacionalizma“, rekao je za TRT World.

Zaštita domaćeg snabdijevanja stvarna je obaveza, posebno tokom velike krize, kaže on.

Međutim, problem nastaje kada to istovremeno učini veliki broj zemalja.

„Zabrane izvoza mogu prebaciti dio ekonomskih troškova geopolitičke krize na zemlje koje su imale malu ili nikakvu ulogu u njenom izazivanju, posebno na siromašnije zemlje u Africi, Aziji i Latinskoj Americi koje zavise od uvoza goriva“, kaže on.

Prema njegovim riječima, više cijene dizela brzo se odražavaju na troškove transporta, cijene hrane i ukupnu inflaciju.

„Nezadovoljstvo na globalnom jugu je razumljivo. Mnoge od tih zemalja nemaju utjecaj na cijene na globalnim energetskim tržištima, a njihove fiskalne mogućnosti da zaštite stanovništvo od vanjskih cjenovnih šokova su ograničene“, kaže on.

Kolektivni rezultat može biti produbljivanje globalne nestašice, pri čemu najsiromašnije zemlje i one koje najviše zavise od uvoza često snose nesrazmjerno velik dio troškova, navodi on.

Nove linije podjela

Yasar Sari, direktor Centra za evroazijske studije Haydar Aliyev pri Univerzitetu Ibn Haldun, rekao je za TRT World da pristup dizelu već potiče zemlje da „formiraju saveze na osnovu snabdijevanja gorivom, a ne ideologije“.

On ukazuje na zavisnost Indije od uvoza, koja premašuje 80 posto njenih potreba za sirovom naftom, kao i na poteškoće u usklađivanju vanjske diplomatije s pregovorima unutar BRICS-a, grupe zemalja u razvoju koje uglavnom dolaze s globalnog juga.

Na samitu BRICS-a u maju nije usvojena zajednička izjava, već se samo ukazalo na „različite stavove među pojedinim članicama“ bloka, čije su punopravne članice i Iran i Ujedinjeni Arapski Emirati.

Izostanak zajedničke izjave pokazuje da pitanja energetske sigurnosti narušavaju regionalnu koheziju, ističe on.

Kina i dalje ima značajan utjecaj zahvaljujući velikim zalihama, procijenjenim na 1,49 milijardi barela, za koje se navodi da se uglavnom sastoje od sirove nafte. To Pekingu omogućava da zadrži naftne derivate na domaćem tržištu, dodaje on.

Evropske zemlje imaju najveće hitne rezerve dizela, pri čemu Francuska i Njemačka zajedno čine više od trećine strateških zaliha Evropske unije, kaže on.

Američke javne zalihe u najboljem slučaju pružaju zaštitu na regionalnom nivou, ali ne predstavljaju globalnu rezervu, ističe on.

Zbog toga je SAD vršio pritisak na Francusku i Njemačku da isprazne dio tih zaliha, dok se mogućnost ograničavanja američkog izvoza dizela koristi kao sredstvo pritiska uoči američkih izbora na sredini predsjedničkog mandata, planiranih za prvu sedmicu novembra.

Sari podsjeća na arapski naftni embargo iz 1973. godine, kada su proizvođači iz Perzijskog zaljeva smanjili isporuke zemljama koje su podržavale Izrael.

Međutim, on ističe razliku između tadašnje i sadašnje situacije: „Pretvaranje goriva u oružje danas se manje odnosi na uskraćivanje isporuka od proizvođača, a više na gomilanje zaliha od zemalja uvoznica – riječ je o obrnutom embargu u kojem se ranjive zemlje grčevito bore da osiguraju ono što je preostalo“, kaže on.

Prema Alpaslanu, pristup energentima sve više postaje sredstvo geopolitičkog utjecaja.

Vlada koja se suočava s nedostatkom dizela za poljoprivredu, teretni transport ili proizvodnju električne energije mogla bi biti spremnija prihvatiti ponudu dobavljača koji može garantovati pouzdane isporuke ili povoljne uslove finansiranja, kaže on.

Njega zabrinjava to što energetska nesigurnost može suziti mogućnosti vanjskopolitičkog djelovanja siromašnijih zemalja.

„Ključno je pitanje hoće li pristup neophodnom gorivu i dalje prvenstveno zavisiti od pouzdane trgovine i komercijalnih interesa ili će ono sve više postajati sredstvo političkog pritiska“, kaže on.

Opstanak i nakon ratova

Sari kaže da Kina i Južna Koreja mogu zaštititi domaća tržišta i ograničiti izvoz, dok Indonezija, Filipini, Bangladeš i Etiopija to ne mogu.

„Pristup gorivu ne dovodi do jasne geopolitičke podjele, ali ubrzava fragmentaciju, pri čemu strategija opstanka svake zemlje zavisi od njenih rezervi i sposobnosti plaćanja“, kaže on.

Koliko dugo se takva situacija može držati pod kontrolom?

Sari kaže da je vremenski okvir za upravljanje krizom bez izazivanja katastrofalne štete globalnoj ekonomiji veoma kratak – vjerovatno se mjeri sedmicama, a ne mjesecima.

Čak ni politički dogovor ne bi brzo vratio stanje u normalu, ističe on.

Oslobađanje 100 miliona barela nafte iz rezervi, koje je odobrila grupa G7, opisuje kao potez kojim se samo kupuje vrijeme.

Prema njegovim riječima, okončanje oba rata danas gotovo bi odmah uklonilo dodatak na cijenu nafte koji je posljedica ratnog rizika.

„Međutim, fizički oporavak snabdijevanja trajao bi od nekoliko mjeseci do nekoliko godina zbog oštećenih rafinerija, poremećaja u pomorskom transportu i strukturnih promjena u trgovinskim tokovima“, kaže on.