Ove sedmice Odbor za vakufe Džamua i Kašmira predložio je standardizaciju hutbi petkom u džamijama i na svetištima kojima upravlja u Kašmiru pod indijskom upravom.

Na čelu Odbora nalazi se Syed Darakhshan Andrabi, visoka zvaničnica vladajuće hinduističke suprematističke Bharatiya Janata Party (BJP), dok je stranka imenovala i ključne članove Odbora.

Prijedlog je naišao na osude pojedinaca i organizacija širom doline, koji su ga opisali kao „miješanje u vjerska pitanja kašmirskih muslimana“.

Ove kritike su važne, ali ne obuhvataju cijelu sliku. Ovaj prijedlog ne treba posmatrati kao izolovan slučaj prekoračenja ovlasti.

On je dio širih nastojanja indijske države da određuje način na koji kašmirski muslimani praktikuju svoju vjeru i podstiče oblik islama koji je u skladu s njenim interesima.

Posmatran u tom kontekstu, prijedlog o standardizaciji hutbi najnoviji je u nizu intervencija, od kojih su neke otvoreno represivne, dok su druge suptilnije i administrativne prirode.

Metode su se vremenom mijenjale, ali cilj je uglavnom ostao isti: spriječiti da vjerski prostori postanu platforme za ideje, izražavanje stavova ili aktivnosti koje država smatra problematičnim.

To je posebno važno u Kašmiru, gdje se otpor već dugo oslanja na vjerske prostore i jezik vjere.

Džamija je odavno i mjesto molitve i platforma za javno izražavanje stavova, što država razumije već decenijama.

Država tako dopušta samo onu vjeru koja daje legitimitet njenoj vlasti ili, u najmanju ruku, šuti o ugnjetavanju koje obilježava svakodnevni život. Vjeru koja samo govori „da“, a nikada „ne“.

Borba potlačenih

Razmotrimo direktivu iz 2023. godine kojom je zabranjeno spominjanje Palestine tokom hutbi petkom, a propisano je i da se dove za Palestinu mogu učiti isključivo na arapskom, a ne na kašmirskom jeziku.

Zašto bi jezik dove uopće bio važan? Većina stanovnika Kašmira može učiti dove na arapskom, ali ih ne razumije.

Stanovnici Kašmira odavno u Palestini vide odraz vlastitog položaja, a država se pribojavala da bi dova za Palestinu, ako bi je ljudi čuli i razumjeli, mogla postati poruka o samom Kašmiru. U ovom slučaju molitva i protest su neraskidivo povezani.

Sličnu priču govori i povorka povodom Muharrema u Srinagaru.

Zabranjena je 1989. godine zbog razloga povezanih s „javnim redom i mirom“, a njeno održavanje ponovo je dozvoljeno tek 2023. godine. Iza zabrane stajao je strah vlasti da bi se povorke povodom Muharrema mogle pretvoriti u demonstracije protiv okupacije.

Međutim, posebno je znakovito ono što je propisano kao uslov za njeno ponovno održavanje. Učesnicima je zabranjeno izražavanje bilo čega što se smatra „protivdržavnim“ ili „provokativnim“, kao i isticanje simbola „zabranjenih organizacija“ ili „terorista“.

To su eufemizmi kojima se država služi za ljude, ideje i organizacije povezane s borbom stanovnika Kašmira za samoopredjeljenje.

Ranijih godina u povorci su se nosile fotografije mladića koji su se opirali indijskoj vlasti, kao i onih koje su ubile indijske snage.

Muharrem obilježava događaje na Kerbeli, koja za mnoge muslimane predstavlja borbu potlačenih protiv tlačitelja. Stanovnici Kašmira odavno su u tim događajima prepoznavali vlastiti položaj. Povorka je ponovo dozvoljena tek pod uslovom da prestanu u njima prepoznavati vlastitu sudbinu.

Upravljanje islamom u Kašmiru država provodi i kroz davanje podrške određenim vjerskim autoritetima.

Isti Odbor za vakufe, kojim upravlja BJP, pozvao je 2023. godine Hašima Gilanija, predstavljenog kao potomka šejha Abdul Kadira Gilanija, hanbelijskog pravnika, propovjednika i sufijskog učitelja.

Stanovnici Kašmira duboko poštuju šejha Abdul Kadira Gilanija, poznatog kao Dastgeer Sahib, a njegovo turbe u četvrti Khanyar u Srinagaru jedno je od najposjećenijih u dolini.

U jednom od svojih obraćanja, Hašim Gilani rekao je da je Kašmir ranije slušao opisivan kroz nasilje i sukobe, ali da je u njemu zatekao samo „mir“ i „razvoj“.

Autoritet posuđen od vjerske tradicije iskorišten je za učvršćivanje državnog narativa o normalnosti. Međutim, ta normalnost moguća je zahvaljujući nenormalnosti naših života: militarizaciji svakodnevice, našim najmilijima zatočenim u zatvorima, rušenju domova i oduzimanju imovine te uskraćivanju porodicama prava da preuzmu tijela svojih ubijenih.

Gilani nije bio prvi. Gostujući propovjednici iz Indije, koje država direktno ili indirektno finansira, koristili su minber u Kašmiru kako bi iznosili tvrdnje koje sama država ne bi mogla tako uvjerljivo zastupati.

Neki su tvrdili da geografiju određuje Bog i da je ljudi ne mogu mijenjati, što znači da se položaj Kašmira unutar Indije mora prihvatiti kao sudbina. Drugi su Kašmir nazivali krunom Indije, pitajući ko bi se dobrovoljno odrekao krune.

Treći su Kašmir opisivali kao zemlju miroljubivih sufijskih svetaca, u kojoj nema mjesta nasilju. Pritom misle na otpor stanovnika Kašmira, a nikada na nasilje države.

Vjerski učenjaci koji propovijedaju ovakav islam dobijaju podršku i promovišu se, dok se oni koji to ne čine zatvaraju ili ostaju bez svojih propovjedaonica.

Otvorena represija

Sam Odbor rezultat je postepene centralizacije. Nastao je za vrijeme vladavine dinastije Dogra kao Muslim Auqaf Trust, koji je osnovao pokret šejha Abdulaha radi upravljanja vjerskim zadužbinama, a kasnije je, u suštini, postao imovina njegove stranke, Nacionalne konferencije.

Godine 2003. vladajuća koalicija PDP-a i Kongresa preuzela je kontrolu nad Odborom i imenovala glavnog ministra za njegovog predsjednika.

Godine 2019. Zakonom o reorganizaciji kašmirski zakon o vakufima zamijenjen je centralnim zakonom, dok su zakoni koji uređuju upravljanje hinduističkim i sikhskim svetištima ostali nepromijenjeni.

Za manje od jednog stoljeća, upravljanje kašmirskim svetištima prešlo je iz ruku zajedničkog vjerskog fonda u ruke političke stranke, zatim lokalne vlade i, naposljetku, New Delhija.

Nadležnosti Odbora obuhvataju i ekonomiju vjerske pobožnosti.

U augustu 2022. godine zabranio je ono što je nazvao „neetičkim praksama“ u svetištima. Zvaničnici Odbora, u pratnji policije, uklonili su kutije za dobrovoljne priloge koje su održavali nasljedni čuvari svetišta.

Odbor je ovu mjeru predstavio kao pitanje transparentnosti. U suštini, ona je predstavljala još jedan korak ka centralizaciji moći.

Tu je i represija u svom najočitijem obliku, poput ponovljenog zatvaranja džamije Jamia Masjid, jedne od najvažnijih džamija u Srinagaru. Njene kapije se zaključavaju, a vjernicima se ne dopušta ulazak.

Ovakvu vrstu kontrole lako je uočiti i osporiti. Standardizaciji hutbi teže se suprotstaviti jer se minber i dalje koristi, ali se kontroliše ono što se s njega govori.

Međutim, zatvaranje džamije Jamia Masjid i prijedlog o standardizaciji hutbi izraz su iste moći. Jedno se opravdava u ime „reda“, a drugo u ime „sklada“ i „jedinstva“. Oba nastoje odrediti granice onoga što kašmirski muslimani smiju govoriti i činiti u vezi sa svojom vjerom.

Vladavina BJP-a promijenila je mnogo toga u Kašmiru, ali je istovremeno naslijedila i brojne postojeće prakse.

To je važno naglasiti jer se u javnom diskursu često smatra da historija počinje dolaskom Modija na vlast ili ukidanjem formalne autonomije Kašmira 2019. godine.

Oba događaja donijela su značajne promjene. Međutim, zabrinutost Indije zbog vjere kašmirskih muslimana mnogo je starija i duboko ukorijenjena u sistem.

Prije nekoliko decenija, propovjedniku pozvanom da na državnom Radiju Kašmir govori o životu poslanika Muhammeda rečeno je da izostavi bitku na Bedru, u kojoj je rana muslimanska zajednica porazila mekanske Kurejšije.

Čini se da su se zvaničnici pribojavali da bi priča o potlačenim muslimanima koji odnose pobjedu nad moćnijim protivnikom u Kašmiru mogla biti shvaćena kao nešto više od historijskog događaja.

U određenom smislu prijedlog o standardizaciji hutbi novija je verzija iste takve naredbe.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.