Sjedinjene Američke Države nedavno su sa Saudijskom Arabijom potpisale sporazum o saradnji u oblasti nuklearne energije, koji je Ministarstvo energetike SAD-a opisalo kao „historijski“.

Američki ministar energetike Chris Wright i saudijski ministar energetike princ Abdulaziz bin Salman potpisali su sporazum prema članu 123 Zakona o atomskoj energiji, uz bilateralni sporazum o zaštitnim mjerama.

Ovakvi sporazumi obično otvaraju put američkim nuklearnim reaktorima, američkom nuklearnom gorivu i američkom nadzoru.

Međutim, sporazum je izazvao žestoku raspravu jer, prema navodima nekoliko američkih medija, Saudijskoj Arabiji navodno omogućava da samostalno obogaćuje uranij na svojoj teritoriji.

Nakon potpisivanja sporazuma i rasprava koje su uslijedile, teško je izbjeći osjećaj déjà vua.

Na kraju krajeva, riječ je o scenariju koji je region već vidio, samo što je ovoga puta predstavljen u drugačijem kontekstu i uz drugačiju pozadinu.

Iran i riječ na “N”

Gotovo dvije decenije cjelokupna arhitektura izgrađena oko iranskog nuklearnog programa posmatrala je Iran kao izolovan problem koji treba riješiti. Međutim, to nikada nije bio slučaj.

Izrael već decenijama posjeduje neprijavljeni nuklearni arsenal – činjenicu koju priznaje gotovo svaki ozbiljan stručnjak za neširenje nuklearnog oružja, iako Tel Aviv i dalje vodi politiku namjerne dvosmislenosti.

Zemlje Zaljeva imaju vlastite sigurnosne zabrinutosti koje su postojale mnogo prije sadašnjeg zastoja s Iranom i ostat će prisutne i nakon njega.

Pokušaj da se iranski program obogaćivanja uranija posmatra kao izdvojeni problem neizbježno je doveo do neravnoteže kojoj danas svjedočimo.

Sigurnosna arhitektura izgrađena oko interesa jedne države, uz zanemarivanje šire regionalne slike, nikada nije mogla biti održiva. Bila je to samo privremena konstrukcija koja je čekala da neko testira njenu čvrstinu.

Ograničavati jednu državu, a istovremeno naoružavati drugu nije politika neširenja nuklearnog oružja, već politika selektivnosti.

Upravo je taj dio sporazuma sa Saudijskom Arabijom izazvao najoštrije kritike – i to s razlogom.

Prošle sedmice američki predsjednik Donald Trump napisao je na Truth Socialu da „neće biti obogaćivanja materijala“, insistirajući da će Saudijska Arabija dobiti isključivo „civilna nuklearna postrojenja bez obogaćenog materijala“.

Međutim, u zvaničnom saopćenju američkog Ministarstva energetike o sporazumu uopće se ne spominje pitanje obogaćivanja uranija.

Istovremeno, brojne publikacije, pozivajući se na dokumente američkog Kongresa i stručnjake za kontrolu naoružanja, navode da sporazum ipak ostavlja otvorenu mogućnost za obogaćivanje uranija.

Senator Ed Markey već je predstavio prijedlog „Zakona o zabrani nuklearnog oružja za Saudijsku Arabiju", kojim bi se od Rijada zahtijevalo da se formalno odrekne obogaćivanja uranija i prerade istrošenog nuklearnog goriva prije nego što sporazum stupi na snagu.

Istraživačica za pitanja neširenja nuklearnog oružja Kelsey Davenport jasno je sažela suštinu problema: saradnja u oblasti nuklearne energije može ojačati režim neširenja nuklearnog oružja.

Ali ga može i neprimjetno potkopati. Sve zavisi od detalja, koje Washington još nije spreman objaviti.

To je klasičan primjer dvostrukih standarda: jedna država godinama uvodi sankcije drugoj, pa čak i pokreće napade zbog njenog programa obogaćivanja uranija.

Istovremeno, iste vlasti razmatraju mogućnost sličnog programa za drugu državu u istom regionu. Tada to više nije pitanje principa, već političkog izbora.

To primjećuju sve susjedne zemlje. I svi to pamte.

Šta sada i šta slijedi za Teheran?

Godinama se međunarodna rasprava vrtjela oko pitanja: „Hoće li Iran razviti nuklearnu bombu?“

Takvo postavljanje pitanja zasnivalo se na pretpostavci da su jedino iranske ambicije važne.

Međutim, pojava programa Saudijske Arabije za obogaćivanje uranija – čak i ako se zvanično predstavlja kao isključivo civilni – u potpunosti mijenja pitanje koje Teheran danas postavlja.

Pitanje više nije treba li Iran biti podvrgnut ograničenjima, već zašto bi Teheran morao poštovati ograničenja koja se ne primjenjuju na njegovog rivala u Perzijskom zaljevu.

To nije hipotetična promjena stava. Rijad je već potpisao sporazum o uzajamnoj odbrani s nuklearno naoružanim Pakistanom. Taj sporazum zaključen je prošle godine nakon izraelskog napada na Katar, koji je ozbiljno uznemirio zemlje Zaljeva.

Nakon toga je čak i pakistanski ministar odbrane izjavio da će nuklearne sposobnosti Islamabada, ako bude potrebno, biti „stavljene na raspolaganje“ Saudijskoj Arabiji. Te riječi širom regiona protumačene su upravo onako kako su i bile zamišljene.

Prijestolonasljednik Mohammed bin Salman više puta je izjavio da će Saudijska Arabija razviti vlastito nuklearno oružje ako Iran ikada pređe nuklearni prag.

Kada se američka podrška domaćem obogaćivanju uranija poveže s već postojećim odbrambenim savezom s nuklearnom silom, saudijski program za Iran više ne izgleda kao daleka i hipotetična mogućnost.

Teheran se sada suočava s regionalnim rivalom koji istovremeno ima dva moguća puta do sticanja nuklearnog potencijala, dok Iran i dalje podliježe najstrožijim ograničenjima.

Iranski tvrdolinijaši više neće morati tražiti argumente za kritiku. Washington im ih sam pruža.

Nova nuklearna ravnoteža

Kada Saudijska Arabija uspostavi vjerodostojan tehnički put ka obogaćivanju uranija, ni Ujedinjeni Arapski Emirati neće ostati po strani.

Abu Dhabi je još 2009. godine s Washingtonom potpisao sporazum o nuklearnoj saradnji, poznat kao „zlatni standard“, kojim se izričito odrekao prava na obogaćivanje uranija i preradu istrošenog nuklearnog goriva u zamjenu za pristup tehnologiji nuklearnih reaktora.

Izraelski analitičari već upozoravaju da će, ukoliko Saudijska Arabija dobije povoljnije uslove, UAE imati osnov da zatraži ponovno pregovaranje o vlastitom sporazumu.

Tako se u praksi širi nuklearna proliferacija – ne jednom dramatičnom odlukom, već nizom poteza susjednih država koje traže iste uslove kao ona koja je prethodno dobila bolji sporazum.

Iran tome prilagođava vlastitu strategiju. Zemlje Zaljeva prilagođavaju se Iranu.

Turkiye, koja se nalazi na raskrsnici svih tih procesa, sa svojom dugogodišnjom strategijom razvoja civilne nuklearne energije i vlastitim sigurnosnim zabrinutostima zbog regiona koji sve više razvija kapacitete za nuklearni gorivni ciklus, ne može ovo posmatrati kao sporedno pitanje.

Svjedočimo stvarnom preoblikovanju regionalnog odnosa snaga. Ono se ne ostvaruje kroz usaglašeni međunarodni mehanizam, već putem pojedinačnih bilateralnih sporazuma. Upravo to ovu situaciju čini posebno opasnom.

Upravo je u takvim okolnostima turski pristup svojevremeno bio stavljen na test – i pokazao se znatno uspješnijim nego što se danas često pamti.

U maju 2010. godine Turkiye i Brazil učinili su ono na šta se tada nijedna druga država u međunarodnom sistemu nije usudila.

Radeći direktno s Teheranom, tadašnji turski premijer, a danas predsjednik Recep Tayyip Erdogan, i brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva postigli su sporazum poznat kao Teheranska deklaracija.

Prema tom sporazumu, Iran je pristao da prebaci 1.200 kilograma niskoobogaćenog uranija u Turkiye u zamjenu za nuklearno gorivo za istraživački reaktor koji proizvodi medicinske izotope.

Sporazum je bio zasnovan na jednostavnom principu koji države P5 nikada nisu u potpunosti prihvatile.

Iran, kao i svaka država potpisnica Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT), ima pravo na mirnodopsku upotrebu nuklearne tehnologije. Povjerenje se može graditi kroz provjerljive razmjene, a ne isključivo sankcijama i ultimatumima.

Washington i njegovi partneri ocijenili su da sporazum nije dovoljan te su već nakon nekoliko dana osigurali usvajanje nove rezolucije o sankcijama.

Međutim, logika turskog pristupa tada je bila opravdana, a danas djeluje još relevantnije.

Regionalne nuklearne krize postaju opasnije kada se njima upravlja jednostranim pritiscima i nejednakim sporazumima, koje različite prijestolnice tumače u skladu s vlastitim interesima.

One postaju otpornije kada je cijeli region uključen u jedinstven sistem koji svi mogu provjeriti i koji svi smatraju pravednim. Turkiye je taj argument iznijela prije 15 godina u vezi s Iranom.

Danas ga vrijedi ponoviti – ovoga puta Washingtonu i Rijadu – prije nego što ovaj sporazum u potpunosti promijeni pravila igre za sve ostale aktere u regionu.

(Ovaj članak je prvobitno objavljen na TRT Russian.)

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.