Tokom 36. samita NATO-a u Ankari, američki predsjednik Donald Trump izjavio je da je krhki prekid vatre s Iranom "gotov", što je otvorilo nova pitanja o tome mogu li se Washington i Teheran vratiti za pregovarački sto.
Trumpove izjave uslijedile su nakon nedavnih iranskih napada na trgovačke brodove u Hormuškom moreuzu, što je pokazalo da Teheran nije spreman odustati od utjecaja nad jednom od najstrateškijih svjetskih pomorskih ruta.
Kao odgovor, Centralna komanda Sjedinjenih Američkih Država (CENTCOM) pogodila je više od 90 iranskih vojnih lokacija i objekata civilne infrastrukture, uključujući željezničku prugu u sjeveroistočnom Iranu koja povezuje Teheran s Mashhadom, gdje su sahranjeni članovi porodice vrhovnog vođe Alija Khameneija.
Među ciljevima bio je i most Aq Tappeh Khan u blizini iransko-turkmenistanske granice, ključni dio Međunarodnog transportnog koridora sjever–jug (INSTC), koji povezuje Iran sa Srednjom Azijom, Rusijom i Kinom.
Pogođena meta naglasila je kako se tenzije sve više šire izvan vojnih ciljeva prema strateškim trgovinskim i transportnim pravcima.
Stručnjaci upozoravaju da bi eskalacija napetosti od Hormuškog moreuza do Međunarodnog transportnog koridora sjever–jug (INSTC) mogla imati dalekosežne posljedice za svjetsku trgovinu i energetska tržišta.
Uprkos obnovljenim napetostima, pregovori i dalje ostaju bolja opcija od šireg rata s Iranom za stabilnost američkog energetskog tržišta i svjetske ekonomije, smatra Dania Koleilat Khatib, stručnjakinja za odnose između SAD-a i zemalja Zaljeva.
Ona opisuje Iran kao "tvrđavu" zbog njegove planinske geografije, koja je kroz historiju strane invazije činila izuzetno teškim.
"Vratiće se za pregovarački sto. Ovo je dio Trumpovog stila pregovaranja. Podigneš ljestvicu, pa onda pregovaraš. SAD nema druge opcije osim pregovora", kaže Khatib, suosnivačica Istraživačkog centra za saradnju i izgradnju mira, istraživačkog centra sa sjedištem u Libanu.
Obnovljeni sukob vjerovatno bi imao veći utjecaj na cijene goriva u SAD-u nego na iransku ekonomiju, koja je već decenijama pod sankcijama i suočena sa strožim ograničenjima izvoza nafte kroz Hormuški moreuz nakon ovogodišnjih zajedničkih američko-izraelskih napada.
S približavanjem američkih parlamentarnih izbora, rast cijena energije mogao bi postati i unutrašnje političko pitanje.
"Bijes Trumpa ne prevodi se u dodatnu značajniju štetu po Iran, uglavnom zbog Trumpovih unutrašnjopolitičkih ograničenja", kaže Alon Liel, bivši generalni direktor izraelskog Ministarstva vanjskih poslova, za TRT World, aludirajući na američke izbore u novembru.
Međutim, dodaje da Trumpova nepredvidivost znači da se novo zaoštravanje napetosti ne može isključiti.
Iako je Trump izjavio da je prekid vatre "gotov", nije sugerirao da su pregovori u potpunosti prekinuti, što upućuje na to da tajni kanali komunikacije između Washingtona i Teherana možda i dalje funkcionišu.
Regionalne sile također pojačavaju napore da održe diplomatiju.
Pregovarači iz Katara, Saudijske Arabije, Egipta i Pakistana održali su više telefonskih razgovora s američkim i iranskim kolegama u pokušaju da prvo osiguraju deeskalaciju, a zatim dogovore datum za novu rundu tehničkih pregovora o nuklearnom programu.
Stručnjaci također ukazuju na nejasan jezik Memoranduma o razumijevanju od 17. juna, koji je omogućio Washingtonu i Teheranu da ključne odredbe tumače na različite načine.
Prema najnovijem izvještaju Međunarodne krizne grupe, različita tumačenja odredbi sporazuma o Hormuškom moreuzu postala su ponavljajući izvor napetosti.
Zašto su važna energetska tržišta i naftne rezerve
Iako je SAD najveći svjetski proizvođač nafte, kako je Trump često isticao, njegova proizvodnja u velikoj mjeri zavisi od industrije nafte iz škriljaca, koja uglavnom proizvodi laganu, "slatku" sirovu naftu.
Međutim, mnoge američke rafinerije projektovane su za preradu teže i jeftinije sirove nafte, što znači da SAD i dalje ovisi o uvozu.
Zbog toga su događaji u Venecueli, koja ima najveće dokazane rezerve nafte na svijetu, kao i na Bliskom istoku, i dalje strateški važni za Washington. SAD uvozi tešku sirovu naftu iz više zemalja, uključujući Kanadu, Meksiko, Saudijsku Arabiju i Irak.
Još jedan ključni faktor jeste brzo trošenje američkih strateških naftnih rezervi uslijed napetosti u Hormuškom moreuzu, kaže Rasim Ozcan, profesor ekonomije na Univerzitetu u Istanbulu.
"Kada se Hormuški moreuz zatvori i snabdijevanje naftom bude ograničeno, to dovodi do rasta međunarodnih cijena. Kada je pristup tržištima nafte ograničen i cijene rastu, američka vlada pokušava stabilizirati cijene koristeći svoje rezerve kako bi kratkoročno ublažila njihovu volatilnost", kaže Ozcan za TRT World.
Prema procjenama, od izbijanja rata s Iranom strateške naftne rezerve SAD-a – državne hitne zalihe nafte – znatno su smanjene kako bi ublažile poremećaje u snabdijevanju povezane s napetostima u Hormuškom moreuzu.
One su sada 23 posto ispod nivoa prije rata, što predstavlja jedan od najvećih padova od uspostavljanja tih rezervi za vrijeme administracije Ronalda Reagana 1983. godine.
Zbog toga bi povratak ratu, koji bi mogao prerasti u dugotrajan sukob u naftom bogatoj regiji Zaljeva, predstavljao značajan rizik za Washington, ne samo zbog nestabilnih cijena energije već i zbog sve većeg pritiska na njegove strateške naftne rezerve.
Uprkos kritikama Memoranduma o razumijevanju između SAD-a i Irana iz pojedinih krugova u SAD-u i Izraelu, koji tvrde da njime Teheran dobija previše ustupaka, Trump je navodno odbacio takve ocjene, rekavši da ne želi da ga porede s predsjednikom iz doba Velike depresije Herbertom Hooverom.
Ratna opcija “previše opasna”
Osim utjecaja na svjetska naftna tržišta, stručnjaci smatraju da bi povratak ratu bio rizična opcija za SAD, jer bi osiguravanje Hormuškog moreuza i suočavanje s iranskim snagama duž Zaljeva moglo imati visoku vojnu cijenu.
"Opcija uništenja Al-Kharga vjerovatno bi ih koštala više nego osvajanje otoka Iwo Jime od Japanaca", kaže ona, misleći na strateški iranski otok preko kojeg se odvija većina iranskog izvoza nafte kroz Zaljev, te na žestoku bitku između američkih i japanskih carskih snaga na Pacifiku tokom Drugog svjetskog rata, u kojoj je poginulo gotovo 7.000 američkih vojnika.
Drugi stručnjaci također pozivaju na oprez, ističući rastući iranski otpor i ranjivost svjetskih energetskih tržišta uslijed napetosti u Hormuškom moreuzu, čije je zatvaranje za komercijalne brodove izazvalo najveći poremećaj u globalnom snabdijevanju naftom u historiji.
Joost Hiltermann, specijalni savjetnik za Bliski istok i Sjevernu Afriku pri Međunarodnoj kriznoj grupi, među onima je koji Trumpovu izjavu vide kao taktički potez u pregovorima.
"Frustriran je jer Iran ne popušta pred njegovim zahtjevima. Pokušava poboljšati svoju pregovaračku poziciju", kaže Hiltermann za TRT World. Ipak, dodaje: "Ne izgleda da to funkcioniše."
Stručnjaci također ukazuju na sve raširenije mišljenje u Teheranu da je kontrola nad Hormuškim moreuzom – koji neki nazivaju "zlatnim oružjem" – postala čak važnija od iranskog programa obogaćivanja urana, što dodatno otežava povratak pregovorima za obje strane.
"Iran već dugo smatra svoju sposobnost da zaprijeti prekidom plovidbe kroz Hormuški moreuz glavnim sredstvom odvraćanja, vjerovatno važnijim od svog nuklearnog programa. To svaku suštinsku promjenu politike čini još izazovnijom", kaže Ricardo Martins, akademik i geopolitički analitičar.
Dok će Teheran "vjerovatno zadržati tradicionalnu strategiju manevrisanja i pregovaranja kako bi sačuvao poluge utjecaja", što je američki potpredsjednik JD Vance nedavno povezao s drevnim perzijskim pregovaračkim taktikama, Martins upozorava da će "uskoro možda morati donijeti teške odluke o svom nuklearnom programu i regionalnom položaju".
Martins vjeruje da će se Iran na kraju vratiti pregovorima kako budu rasli ekonomski i strateški pritisci koji produženi sukob čine neodrživim.
"Međutim, neposredan i bezuslovan povratak nije vjerovatan. Iran smatra SAD nepouzdanim pregovaračkim partnerom i vjerovatno će tražiti ustupke prije nego što se ponovo uključi u pregovore."
On također ukazuje na dugogodišnje podjele između umjerenih i tvrdolinijaških krugova unutar iranskog političkog establišmenta, dinamiku koja postoji još od sredine 1990-ih.
Preokret savezničkih odnosa
Rat SAD-a i Izraela protiv Irana izazvao je najveći poremećaj u opskrbi naftom u historiji te je, čini se, dodatno ojačao unutrašnju koheziju Irana. Također je preoblikovao političku mapu Bliskog istoka, navodeći regionalne države da traže načine za obuzdavanje rastuće krize.
Među inicijativama koje se pojavljuju, četverostrano partnerstvo između Turkiye, Saudijske Arabije, Egipta i Pakistana moglo bi se pokazati značajnijim od drugih regionalnih saveza, posebno zato što SAD razmatra premještanje svog vojnog prisustva iz zemalja Zaljeva u Izrael, umjesto obnove oštećenih baza, smatra Khatib.
Ta grupa postavlja temelje onoga što Khatib opisuje kao postamerički regionalni poredak, s ciljem "integrisanja Irana u postameričku sigurnosnu arhitekturu regiona".
Iako priznaje da bi takvu ideju bilo teško ostvariti u regiji obilježenoj dubokim političkim, vjerskim i etničkim podjelama, ona tvrdi da su izraelske vojne akcije zbližile regionalne države.
"Izrael im pomaže da razviju tu ideju. Izrael je zajednička prijetnja svim tim zemljama. Ništa ne ujedinjuje više od zajedničke prijetnje", kaže ona.
Khatib smatra da bi moguće američko premještanje vojnog prisustva iz arapskih država u Izrael moglo dodatno ubrzati napore ove grupe.
Postoje vjerodostojne informacije da SAD neće pokušavati obnoviti svoje baze širom Zaljeva i drugih arapskih država.
"Sumnjam da će zemlje Zaljeva finansirati njihovu obnovu, a također sumnjam da to može priuštiti i američki Trezor. Kada se to dogodi, Iran i zemlje Zaljeva morat će postići modus operandi", kaže Khatib za TRT World.
"Zemlje Zaljeva će vjerovatno morati investirati u Iran kao dio svakog procesa normalizacije. Zauzvrat, Iran će morati odgovoriti na njihova sigurnosna pitanja, naročito u vezi sa svojim savezničkim nedržavnim akterima od Jemena do Libana i Iraka."
