Svijet prolazi kroz period dubokih previranja. Ratovi, migracije, ekološke krize, tehnološki poremećaji i rastuće društvene nejednakosti oblikuju svakodnevni globalni život.
Istovremeno, povjerenje u međunarodne institucije opada, dok politička i društvena polarizacija raste.
U takvoj fazi teško je sadašnje krize tumačiti samo kao rezultat kratkoročnih političkih grešaka. Mnogo toga ukazuje na to da brojne linije sukoba današnjice imaju dublje historijske korijene.
Jedan od tih uzroka leži u kolonijalnim strukturama koje se protežu daleko izvan formalnog kraja kolonijalizma.
Iako su mnoge zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike stekle političku nezavisnost tokom 20. stoljeća, ekonomske zavisnosti, kulturne hijerarhije i asimetrični odnosi moći često i dalje postoje.
Upravo tu rasprava o dekolonizaciji ponovo dobija na značaju.
Jer dekolonizacija danas znači mnogo više od politike historijskog sjećanja. Ona predstavlja pokušaj da se iznova promisle globalni odnosi moći, sistemi znanja i institucionalne strukture.
Temelj globalnih nejednakosti
Moderni kolonijalizam nastao je u 15. stoljeću, a vrhunac je dostigao u 19. stoljeću.
Evropska carstva širila su se preko kontinenata, često opravdavajući svoju ekspanziju narativima o napretku, civilizaciji i modernizaciji.
U stvarnosti, međutim, ovaj sistem je bio zasnovan na asimetričnim odnosima moći, ekonomskom iskorištavanju i sistematskom nasilju.
Historijski primjeri kolonijalnog nasilja su brojni i užasni.
U Kongu je vladavina belgijskog kralja Leopolda II dovela do rasprostranjenog nasilja, prisilnog rada i miliona smrti. Ova zlodjela i danas su predmet društvenih i političkih rasprava u Belgiji; potpuna državna odgovornost ili izvinjenje još uvijek nisu u potpunosti ostvareni.
Situacija je drugačija u slučaju Njemačke: zločini koje su počinile njemačke kolonijalne trupe nad narodima Herero i Nama u tadašnjoj Njemačkoj Jugozapadnoj Africi, današnjoj Namibiji, mnogi historičari smatraju prvim genocidom 20. stoljeća.
Njemačka vlada je ove događaje zvanično priznala kao genocid 2021. godine, iako pitanja odgovornosti i reparacija i dalje ostaju sporna.
Slično tome, glad u Bengalu tokom britanske kolonijalne vladavine naglašava blisku vezu između kolonijalnih ekonomskih struktura i ljudske tragedije.
Međutim, pravi izazov leži u tome da se kolonijalizam ne posmatra kao zatvoreno poglavlje historije. Mnoge današnje globalne ekonomske i moćne strukture nastale su u tom periodu i i dalje oblikuju međunarodne odnose.
Rašireno shvatanje da je kolonijalizam bio ograničen prvenstveno na teritorijalnu okupaciju ili ekonomsku eksploataciju previše je pojednostavljeno. Kolonijalna vlast je također imala za cilj kontrolu znanja, jezika i načina samorazumijevanja.
Lokalni oblici znanja bili su marginalizirani, domorodački jezici potiskivani, a evropski obrazovni modeli uspostavljeni kao univerzalna norma.
Nastala je hijerarhija znanja u kojoj su određene perspektive smatrane racionalnim i modernim, dok su druge proglašavane zaostalima ili iracionalnima.
Palestinsko-američki intelektualac Edward Said je ove mehanizme slikovito opisao kroz svoj koncept orijentalizma. Frantz Fanon je također pokazao kako kolonijalno nasilje ostavlja dugoročne psihološke i društvene posljedice.
U tom kontekstu, poznata turska sociologinja Esra Albayrak tvrdi da čak i univerzalni diskursi ljudskih prava u posljednjim decenijama često nisu u potpunosti uspjeli da se oslobode kolonijalnih obrazaca mišljenja.
Pretpostavka univerzalne važenosti često je reproducirala postojeće odnose moći umjesto da ih suštinski preispita.
Ključno pitanje stoga nije samo ko posjeduje moć, već i ko određuje koje je znanje legitimno i čije se iskustvo globalno priznaje i čuje.
Dekolonizacija u svakodnevnom životu: obrazovanje, zdravstvo i tehnologija
Dekolonizacija se često pojavljuje kao apstraktan akademski pojam. U stvarnosti, međutim, ona se tiče ključnih područja svakodnevnog života.
U oblasti obrazovanja sve je više kritika da su kurikulumi mnogih univerziteta i dalje snažno pod utjecajem zapadnih perspektiva.
Filozofski, historijski i društveni pogledi iz Afrike, Južne Azije ili Latinske Amerike često ostaju marginalizirani. Inicijative za „dekolonizaciju kurikuluma“ stoga nastoje učiniti različite sisteme znanja vidljivijim.
Kolonijalni kontinuiteti vidljivi su i u zdravstvenom sektoru. Pandemija Covid-19 pokazala je nejednaku raspodjelu medicinskih resursa u svijetu.
Bogate zemlje su rano osigurale vakcine, dok su mnoge zemlje Globalnog juga morale dugo čekati. Pitanje ko ima pristup ključnim tehnologijama i dalje je usko povezano s globalnim odnosima moći.
Ove dinamike posebno dolaze do izražaja u oblasti umjetne inteligencije. Algoritmi se često smatraju neutralnim, ali zavise od podataka na kojima su trenirani.
Koji su jezici, narativi ili kulturna iskustva zastupljeni u digitalnim sistemima određuje ko postaje vidljiv, a ko ostaje nevidljiv. Tehnološka budućnost bez promišljanja o asimetrijama moći mogla bi dodatno produbiti postojeće nejednakosti.
Čak ni umjetnost i sport nisu izuzeti od ovih rasprava. Pitanja o restituciji kulturnih artefakata opljačkanih tokom kolonijalne ere ili o strukturnim zavisnostima afričkih talenata na globalnom sportskom tržištu pokazuju da kolonijalni obrasci često opstaju u izmijenjenim oblicima.
Dekolonizacija ne znači podizanje novih frontova između „Zapada“ i „nezapada“. Puko preokretanje postojećih hijerarhija samo bi ponovo proizvelo stare logike. Umjesto toga, riječ je o potrazi za pravednijim odnosima i pluralističnijim oblicima znanja.
U tom kontekstu sve više na značaju dobijaju platforme koje okupljaju različite perspektive.
Dvodnevni Svjetski forum o dekolonizaciji u Istanbulu nastoji upravo da stvori takav prostor za razmjenu.
Njegov cilj nije samo rasprava o kolonijalnoj prošlosti, već i podsticanje dijaloga između različitih tradicija znanja i iskustava.
Činjenica da se takav forum održava u Istanbulu ima i simboličko značenje. Kao historijska raskrsnica različitih kultura i trgovačkih puteva, ovaj grad stoljećima predstavlja mjesto susreta i razmjene izvan krutih podjela.
Bez dekolonizacije nema održivog mirovnog poretka
Svijet se sve više kreće prema multipolarnom poretku. Ali novi centri moći sami po sebi ne garantuju veću pravdu niti stabilnost.
Sve dok stare hijerarhije opstaju, postojeći sukobi samo rizikuju da dobiju nove oblike.
Dekolonizacija je stoga mnogo više od moralne rasprave o historijskoj odgovornosti. Ona je pokušaj da se redefinišu uslovi globalne saradnje. Riječ je o epistemološkoj pravdi, institucionalnim reformama i priznavanju različitih iskustava i oblika znanja.
Održiv mirovni poredak teško će biti ostvariv sve dok se globalni odnosi zasnivaju na implicitnim hijerarhijama.
Oni koji dekolonizaciju shvataju samo kao identitetsko-politički projekat potcjenjuju njen stvarni značaj.
U svojoj srži, riječ je o temeljnom pitanju: kako može nastati svijet u kojem dostojanstvo, znanje i učešće više nisu određeni historijskim asimetrijama moći?
Možda je upravo to centralni izazov 21. stoljeća.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
