Obnavljanje diplomatskih napora za okončanje rusko-ukrajinskog rata ponovo je pred međunarodnu zajednicu postavilo ključno pitanje: teže li strane zaista okončanju oružanog sukoba ili je riječ o mnogo širem geopolitičkom dogovoru čiji je cilj preispitivanje međunarodnog poretka uspostavljenog nakon Hladnog rata?
Stav Moskve pokazuje da rusko rukovodstvo pregovarački proces ne posmatra samo kao priliku za okončanje rata u Ukrajini već i kao instrument za oblikovanje nove arhitekture evropske sigurnosti. Upravo ta okolnost otvara mogućnost povratka logici Jaltskog sistema, u kojem se o sudbini čitavih regija i država odlučivalo na osnovu dogovora najvećih svjetskih sila.
Moskva dosljedno povezuje rješavanje ukrajinskog sukoba sa širim skupom zahtjeva koji se odnose na cjelokupan sistem odnosa između Rusije i Zapada. Među njima su ograničavanje vojnih aktivnosti NATO-a u istočnoj Evropi, preispitivanje američkog vojnog prisustva na evropskom kontinentu i pitanja raspoređivanja nuklearnog oružja. Na taj način ruska diplomatija praktično ponovo na dnevni red stavlja zahtjeve koje je iznosila još prije početka sveobuhvatne invazije na Ukrajinu.
Međutim, od suštinskog je značaja razumjeti političku logiku takvog pristupa. Moskva nastoji pregovore izvesti izvan okvira neposrednog rješavanja rusko-ukrajinskog sukoba i pretvoriti ih u platformu za razgovore o cjelokupnom sistemu odnosa između Rusije i Zapada. Drugim riječima, riječ je o pokušaju da se za pregovaračkim stolom ostvare strateške promjene koje Rusija nije uspjela postići isključivo vojnim sredstvima.
U tome se ogleda glavna protivrječnost aktuelnog diplomatskog procesa. Ako je neposredni cilj pregovora prekid borbenih dejstava, osiguravanje sigurnosti civilnog stanovništva i stvaranje uslova za obnovu teritorijalnog integriteta Ukrajine, onda ruski stav podrazumijeva razmatranje tih pitanja u kontekstu mnogo širih geopolitičkih zahtjeva. Zbog toga postoji rizik da ukrajinsko pitanje postane sredstvo za opsežnu geopolitičku trgovinu između Moskve i zapadnih prijestonica.
Takav pristup objektivno otežava postizanje dogovora. Moskva nije zainteresovana samo za prekid vatre već i za učvršćivanje određenih vojno-političkih rezultata i dobijanje dugoročnih garancija kojima bi se ograničile mogućnosti strateškog prisustva Zapada u istočnoj Evropi. Istovremeno, proširivanje dnevnog reda pregovora omogućava ruskom rukovodstvu da zadrži prostor za manevrisanje, pojača pritisak na zapadne partnere Ukrajine i izbori se za preispitivanje postojećih političkih obaveza.
Zbog toga se postavlja pitanje: koliko je iskrena težnja ruske strane za što skorijim okončanjem rata ako se uslovi njegovog završetka povezuju s preispitivanjem cjelokupnog evropskog sigurnosnog sistema?
Naravno, o sigurnosnim interesima Rusije može se i treba razgovarati u okviru međunarodne diplomatije. Međutim, priznavanje prava jedne države na sigurnost ne znači i priznavanje njenog prava da određuje vanjskopolitički izbor susjednih zemalja.
Upravo tu se nalazi suštinska granica između legitimnog dijaloga o sigurnosti i pokušaja obnove sistema sfera utjecaja. Suverenitet Ukrajine, njen teritorijalni integritet i pravo da samostalno određuje svoja međunarodna partnerstva ne mogu biti predmet dogovora između trećih država. U suprotnom, neće biti riječ o uspostavljanju trajnog mira, već o stvaranju novog sistema ograničenog državnog suvereniteta.
Evropski stav u tom pogledu razlikuje se od ruskog. Evropske države insistiraju na tome da se najprije uspostavi prekid vatre i riješi ukrajinski sukob, nakon čega bi se mogla razmatrati šira pitanja kontinentalne sigurnosti. Takav redoslijed ima suštinski značaj jer onemogućava korištenje rata koji je još u toku kao sredstva pritiska na cjelokupan sistem evropskih međunarodnih odnosa.
Istovremeno, evropska diplomatija suočava se s ozbiljnim problemom. Unutar zapadnog političkog prostora ne postoji potpuno podudaranje strateških prioriteta SAD-a i evropskih država. Washington rusko-ukrajinski sukob posmatra u kontekstu vlastitih globalnih interesa, dok za evropske prijestonice njegove posljedice imaju neposrednu vojno-političku i ekonomsku dimenziju.
Razlike u pristupima pregovorima mogle bi oslabiti zajednički stav Zapada i pružiti Moskvi dodatni prostor za diplomatsko manevrisanje.
U takvim okolnostima historijska analogija s Jaltskom konferencijom iz 1945. godine dobija poseban značaj. Tada su najveće svjetske sile određivale poslijeratno uređenje Evrope, polazeći prvenstveno od odnosa snaga i vlastitih geopolitičkih interesa.
Danas bi pokušaj dogovora o budućnosti evropske sigurnosti isključivo kroz pregovore vodećih svjetskih centara moći mogao dovesti do sličnih posljedica. Međutim, savremeni međunarodni sistem znatno se razlikuje od poslijeratnog svijeta. Suverene države, međunarodne organizacije i principi međunarodnog prava ne dopuštaju da se Evropa posmatra kao prostor koji se može podijeliti na sfere utjecaja dogovorom nekoliko prijestonica.
Novi sigurnosni sistem ne može biti stabilan ako se gradi nauštrb ograničavanja suvereniteta država koje su neposredno pogođene sukobom. U suprotnom, privremeni prekid borbenih dejstava neće ukloniti uzroke sukoba, već će ih samo zamrznuti i stvoriti preduslove za nove krize.
U tom kontekstu, poseban značaj ima stav Turkiye.
Ankara zauzima jedinstven položaj u sistemu regionalne i evropske sigurnosti. Kao članica NATO-a Turkiye istovremeno održava diplomatske i ekonomske kanale saradnje s Rusijom, podržava teritorijalni integritet Ukrajine i zalaže se za političko rješavanje sukoba.
Takva višesmjerna vanjska politika ne predstavlja izraz neodlučnosti niti odsustva strateškog stava. Naprotiv, ona odražava nastojanje Turkiye da vodi samostalnu vanjsku politiku, polazeći od vlastitih nacionalnih interesa i regionalnih prioriteta.
Značaj Turkiye ne određuju samo njeni odnosi s Moskvom i Kijevom. Kontrola nad moreuzima u skladu s Konvencijom iz Montreuxa, sigurnost Crnog mora, energetska infrastruktura, transportni pravci i geopolitička povezanost Evrope, Kavkaza i Turkestana (Centralne Azije) daju Ankari posebnu ulogu u regionalnom odnosu snaga. Turkiye nije samo jugoistočno krilo NATO-a već i samostalan centar strateškog utjecaja, sposoban utjecati na procese koji daleko nadilaze crnomorski region.
Nakon početka rata, Ankara je primijenila odredbe Konvencije iz Montreuxa, čime je dala značajan doprinos očuvanju pomorske vojne ravnoteže u Crnom moru. Istovremeno, Turkiye je pokazala da njeno učešće u sistemu kolektivne sigurnosti ne isključuje donošenje samostalnih odluka o pitanjima koja se neposredno tiču nacionalnih interesa i regionalne stabilnosti.
Zbog toga svi budući dogovori o evropskoj sigurnosti moraju uzeti u obzir i ulogu Turkiye. Nije moguće uspostaviti stabilnu sigurnosnu arhitekturu Crnog mora bez njenog učešća. Isto tako, nije moguće učinkovito izgraditi novi sistem odnosa između Evrope i Evroazije zanemarujući njen geografski, ekonomski i vojno-politički položaj.
Pritom je potrebno uzeti u obzir i širi regionalni kontekst. Jačanje strateške saradnje između Turkiye i Azerbejdžana, razvoj Organizacije turskih država, transportni potencijal Srednjeg koridora i energetske veze kaspijskog regiona postepeno oblikuju nove elemente evroazijske geopolitike.
Ovi procesi pokazuju da regionalna sigurnost sve manje zavisi isključivo od tradicionalnog suprotstavljanja Rusije i Zapada. Sve veći značaj imaju države koje su sposobne samostalno osiguravati ekonomsku povezanost, energetsku stabilnost i političku koordinaciju.
Za Turkiye to znači da se ne treba ograničiti na ulogu posrednika u rješavanju rusko-ukrajinskog sukoba. Ankara ima osnova da zahtijeva aktivnije učešće u razgovorima o budućoj evropskoj i evroazijskoj sigurnosnoj arhitekturi. Pritom bi njen stav trebalo da se zasniva na nekoliko principa: poštovanju državnog suvereniteta, očuvanju teritorijalnog integriteta Ukrajine, poštovanju međunarodnog prava i sprečavanju pretvaranja Crnog mora u prostor jednostrane vojne dominacije.
U konačnici, aktuelni pregovori predstavljaju test ne samo diplomatskih mogućnosti Rusije i Ukrajine već i otpornosti cjelokupnog međunarodnog sistema.
Ako je Moskva zaista zainteresovana za dugoročnu stabilnost, od ključnog značaja je priznavanje principa prema kojem se sigurnost jedne države ne može osiguravati ograničavanjem suverenih prava druge države.
Ukoliko se, međutim, pregovarački proces bude koristio prvenstveno za preispitivanje evropskog odnosa snaga i učvršćivanje sfera utjecaja, mogućnosti za postizanje trajnog mira ostat će veoma ograničene.
Zato je, pored neposrednog pitanja prekida vatre, jednako važno i pitanje političkih i pravnih principa na kojima će se zasnivati poslijeratno uređenje Evrope.
Mir za Ukrajinu ne smije postati sredstvo geopolitičke podjele Evrope. Nova sigurnosna arhitektura ne može se graditi po uzoru na Jaltu jer međunarodni odnosi u 21. stoljeću zahtijevaju priznavanje suverene jednakosti država, a ne povratak praksi podjele svijeta između velikih sila.
Upravo takav pristup odgovara dugoročnim interesima Turkiye, Evrope i cijelog evroazijskog prostora.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
