Kada je Iran 28. februara 2026. pokrenuo operaciju "Pravo obećanje-4", to nije bio samo još jedan čin odmazde.
Bio je to pažljivo isplaniran potez: veliki test otpornosti regionalnih protivvazdušnih sistema, granica eskalacije i strateških resursa.
Napadi su izvedeni kao odgovor na koordinisane američko-izraelske napade na iransku teritoriju.
Međutim, odgovor Teherana nije bio improvizovan.
Slijedio je obrazac koji pratimo od aprila do oktobra 2024. i juna 2025. godine.
Održavanjem oznake „Pravo obećanje“, Iran je signalizirao kontinuitet: ovo je dio dugoročne kampanje, a ne jednokratan odgovor.
U srcu iranske strategije leži jednostavna ideja: ako odvraćanje ne uspije, odmazda mora ostati kredibilna.
Godinama je taj kredibilitet počivao na dva stuba: regionalnoj mreži proksi-sila i arsenalu balističkih raketa.
Međutim, nakon izraelskih SEAD napada tokom 2024. i tokom „12-dnevnog sukoba“ 13. juna 2025, ta ravnoteža se promijenila. Veći dio iranske mreže u prvim redovima bio je degradiran.
Iran se zato oslonio na ono što i dalje potpuno kontroliše: rakete i kamikaza-dronove.
I upotrijebio ih je u velikoj mjeri.
Nakon prve salve, talasi su se nastavili tokom večeri. Tokom narednih 15 dana, operacija se proširila na blizu 54 talasa kombinovanih napada balističkim raketama i dronom.
Podaci nisu u potpunosti konzistentni, što je tipično za tekući sukob.
Međutim, međusobno provjerene procjene iz otvorenih izvora pokazuju da je u regionu lansirano između 750 i 1.100 balističkih raketa i približno 2.800 do 3.200 dronova kamikaza.
Iranski zvaničnici su, s druge strane, tvrdili da je lansirano blizu 700 balističkih raketa i 3.600 dronova.
Čak i ako se uzmu u obzir odstupanja, teško je zanemariti obim.
Igra brojki
Kombinovane, ove brojke ozbiljno dovode u pitanje pouzdanost procjena zaliha prije rata i tokom rata, koje se često navode kao „2.000–3.000“.
Izrael je odgovorio svojim slojevitim odbrambenim sistemima: Arrow-2, Arrow-3, David’s Sling i THAAD.
Međutim, u ranoj fazi sukoba postojali su znakovi da su presretači Arrow-3 korišteni selektivnije. To vjerovatno odražava jednostavnu realnost: zalihe presretača su jednako važne kao i tehnologija.
Protivraketna odbrana je, djelimično, igra brojki.
Iran je očigledno pažljivo igrao tu igru. Jedan od najistaknutijih aspekata operacije „True Promise-4“ bio je miks tipova raketa.
Noviji sistemi s čvrstim gorivom, poput Fattah-1 (2023) i Kheibar Shekan (2022), korišteni su zajedno sa starijim raketama s tečnim gorivom, poput varijanti Shahab-3 (2003/2007) i Emad. Ovo nije bila redundancija; bila je to namjerna slojevita strategija.
Noviji sistemi opremljeni su manevrirajućim ulaznim bojnim glavama (hybrid MaRV+TVC). Tokom terminalne faze mogu manevrisati brzinama većim od Mach 5, što otežava presretanje sistemima poput THAAD-a i Arrowa.
Međutim, važno je biti precizan: ovo nisu „prave“ hipersonične klizne glave. Njihova prednost leži u manevrisanju tokom ulaza, a ne u održivom hipersoničnom letu.
Istovremeno, stariji sistemi su i dalje važni.
Lansirani u velikim količinama, oni služe za zasićenje odbrane, prisiljavajući branioce da troše presretače.
Tu postaje kritična asimetrija troškova: relativno jeftina raketa može izazvati lansiranje mnogo skupljeg presretača. S vremenom, ta neravnoteža se akumulira.
Iran se također očigledno u velikoj mjeri oslonio na bojeve glave tipa klaster. Sistemi poput Ghadr-F i Khorramshahr-4 navodno su koristili podmunicije.
Slike iz otvorenih izvora sugeriraju da Khorramshahr-4 može nositi do 80 podmunicija, svaka teška oko 18 kg, s ukupnom masom bojeve glave koja se približava 1.800 kg.
Dokaze za ovo vidjeli smo 5. marta 2026. (19. talas) prilikom napada na Tel Aviv i aerodrom Ben Gurion, kao i tokom kasnijih talasa (22, 23, 43. i 44) u sjevernim i centralnim regijama Izraela. Opseg uočenih oštećenja u skladu je s efektima podmunicije širokog dometa.
Vrijeme leta ovih balističkih raketa srednjeg dometa, koje obično imaju domet od 1.100 do 1.600 km, bilo je 7 do 13 minuta, zavisno od lokacije lansiranja. Navodno su lokacije lansiranja uključivale Širaz, Isfahan, Jazd, Damavand i oblast Alborz (Pardis).
Pored toga, Iran je efikasno koristio i sisteme kraćeg dometa. Porodica raketa Fateh, uključujući Fateh-110, Fateh-313 i Raad-500, s dometom između 200 i 800 km, korištena je za preciznije udare.
Ovo nije novost. Sličnu preciznost smo vidjeli 2020. (zračna baza Ayn al-Asad) i 2022. (Erbil). U ovom napadu, čini se da su ove rakete ciljale visokovrijednu imovinu u Jordanu i Zaljevu, uključujući radarske i sisteme ranog upozoravanja.
Logika ciljanju je jednostavna: oštetiti senzore i cijeli odbrambeni sistem postaje manje efikasan.
Ono što zapravo vidimo je borba za uska grla.
Za SAD i Izrael, jedan od ključnih ciljeva bio je praćenje i uništavanje pokretnih lansera (TEL), čime se smanjuje iranska brzina paljbe.
Za Iran, fokus je bio na vrijednim, ali rijetkim ciljevima: baterijama Patriot i THAAD, radarskim sistemima poput AN/TPY-2 i AN/FPS-132, i drugim kritičnim čvorištima.
Još jedno usko grlo je inventar presretača. Kontinuirana lansiranja prisiljavaju na teške odluke, poput toga koje presrete prioritizirati, a koje pustiti da prođu.
Čini se da Iran također širi bojno polje izvan direktnih vojnih ciljeva.
Prijetnje energetskim infrastrukturnim objektima, tankerskim brodovima i aerodromima u zalivskim državama gdje se nalaze američki vojnici i finansijska imovina, sugeriraju širu strategiju ekonomskog pritiska koja povećava troškove sukoba na regionalnom i globalnom nivou.
A tu je i psihološki aspekt testa.
Ponavljani talasi, ciljanje urbanih područja i korištenje podmunicija doprinosi stalnom pritisku na civilno stanovništvo. Ovo nije slučajno. Dio je signala.
Dakle, šta se promijenilo?
Ne osnove. Iran se i dalje oslanja na rakete kao osnovno sredstvo odvraćanja. Ali način na koji ih koristi se razvija. Sada postoji više koordinacije, više slojevitosti i jasnija veza između taktičkih odluka i strateških posljedica.
Stare rakete za zasićenje. Nove za probijanje. Dronovi za stalni pritisak.
Nije riječ o radikalnoj promjeni. Ali ona jeste značajna.
I možda najvažnija stvar je sljedeća: ravnoteža između ofanzivnih raketnih sposobnosti i odbrambenih sistema u regiji nije statična.
Ona se testira, talas za talasom, dan za danom.
Za posmatrače, ključna stvar nije samo obim operacije, već i njena održivost. Ako Iran može održati ovaj tempo tokom vremena, to postavlja ozbiljna pitanja o dugoročnoj ravnoteži između ofanzivnih raketnih snaga i odbrambenih sistema u regiji.
A ta ravnoteža, sve više, može odrediti sljedeću fazu sukoba.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
